Nekoliko posljednjih godina, uporedo s obnovom hrvatske državnosti, opravdano se nametala potreba cjelovitijeg potvrđivanja hrvatske jezične posebnosti i hrvatskoga standardnog jezika, pri čemu je, poglavito u leksiku, bilo dobrih, loših i dvojbenih jezičnih odabira. Tako su uljudbeni izričaji štovani gospodine, štovana gospođo, štovani slušatelji , štovani gledatelji , sa štovanjem – barem u službemim i javnim tekstovima – sasvim potisnuli dotadašnje kurtoazne sintagme poštovani gospodine, poštovana gospođo, poštovani slušatelji, poštovani gledatelji, s poštovanjem. Je li, dakle, riječ o dobru, lošu ili dvojbenu izboru?
Ponajprije valja reći da u ovom slučaju nije riječ ni o pravopisnom ni o gramatičkom problemu, već o semantičkome. U suvremenome hrvatskome standardnom jeziku uporedo postoje leksički parovi štovati / poštovati, štovanje /poštovanje, štovani /poštovani, ali s različitim značenjem. Štovati znači iskazivati kult, poštovati znači iskazivati respekt, respektirati. Tako je i s izvedenim imenicama i pridjevima. Štovanje je kult, poštovanje je respekt. Kult se iskazuje božanskomu i kvazibožanskomu, dakle onomu što nadilazi čovjeka: štovanje Boga u jednoboštvu, štovanje bogova u mnogoboštvu, štovanje idola i kumira u idolopokloničkim religijama, uključujući tu i kult ličnosti te štovanje Napretka, Znanosti, Klase, Rase, Nacije, Države, Novca i Tržišta u novovjekovnim kvazireligijama. Respekt (poštovanje) iskazuje se ljudskomu i prirodnomu. Respektirati (poštovati) znači voditi računa o stvarnosti, pojave, stvari i osobe gledati onakvima kakve jesu, uvažavati ih u njihovoj stvarnosti i postojanju.
Dakle, bez obzira na etimološku srodnost dvaju navedenih glagola i njihovih izvedenica, bez obzira na moguću istoznačnu upotrebu u određenim razdobljima i tekstovima, u suvremenome hrvatskome standardnom jeziku poželjno je i korisno postojeću pojmovnu opreku kult / respekt označiti posebnim riječima štovanje / poštovanje, to više što se to spontano već ustalilo. Ondje se, čini se, spontano semantičko uraznoličenje i usustavljenje pokazalo mudrijim od pojedinačna usavršavanja, ne samo dvojbena već i štetna. Pa ako se malčice poigramo psihoanalize, nije li se i ovdje zbila ona zloćudna, zakučasta igra? Pošto smo pokušali prognati kult (ličnosti) iz društvenog područja, on nas je zaskočio na verbalnome, komunikacijskom području, na razini kurtoazne frazeologije i uljudbenih izričaja.
Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića
odabrao Ante Šarac