Naslovnicu snimio: Z. Atletić/Glas koncila
Između Svevišnjega i apsolutne iliti bezuvjetne ljubavi stoji znak jednakosti. Stoga On ne očekuje da mu neposredno uzvraćamo ljubav. Bog jedino zahtijeva da se međusobno ljubimo. Na taj zahtjev treba da odgovorimo samospoznajom, samopoštovanjem i aktivnom brigom, kako bismo sa što manje brige živjeti mogli.
K tomu, Bog nam svagdano šapuće da se ne predamo sumnji, strahu, sebičnosti, smanjivanju tuđih vrlina i samosažaljenju. Pa kad nam to peteročlano društvance pokuca na vrata svijesti, nemojmo se praviti da ga ne poznajemo. Ono je odnekud izdaleka, zasigurno od drevnog ishodišta, došlo i u naše unutarnje odaje ušlo; tu se udomaćilo, sagradilo nastambe neke, šetalo se, šeće i promeće u nama, ostavlja tragove svoje, i to breme čovjek nosi i prenosi iz naraštaja u naraštaj. Upravo zato raširenih očiju promatrajmo to znano društvance, mirno razgovarajmo sa svakim članom od njih, ali bez ikakva prijateljskog tona. Pokažimo mu odlučno i jasno da se ne ćemo i ne možemo ni u čemu složiti, a kamoli s njime poistovjetiti.
A Bog će već, na našu molitvu, pomesti njegove nastambe i isprati tragove tamne.