Dana 3. studenoga 2016. godine slučajno uključih TV, HRT1, i ugledah neke ljude svečano odjevene kako nose cvjetne aranžmane sa velikom crvenom petokrakom izrađenom od karanfila i kako ih polažu na neko spomeničko mjesto.
Odjednom se sjetih svega zla koje nam je donijela zvijezda petokraka kroz 45 godina zločinačkog terora. Sjetih se stotina tisuća nedužnih hrvatskih žrtava, nepobijeđenih hrvatskih vojnika, na prijevaru zarobljenih, žena, djece i staraca, u tisućama Hudih jama. U trenu se sjetih i nekoliko stotina pobijenih hrvatskih svećenika, te intelektualaca, bogatijih seljaka i gospodarstvenika, mladih očeva i majki, koje pod tim crvenim znakom mržnje pobiše u svim selima i gradovima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine nakon završenog Drugog svjetskog rata. Sjetih se, kao u brzome filmu, svih represalija jednoumlja, desetljećima u zemlji hrvatskoj, kao i državnoga terorizma zločinačke države nad Hrvatima željnima slobode u inozemstvu u cijelome svijetu.
Sjetih se i svih zločina sa znakom crvene petokrake tijekom obrambenog i osloboditeljskog Domovinskog rata i tisuća žrtava hrvatskih branitelja, najboljih sinova i kćeri hrvatskoga naroda na ratištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, masakriranih civila, žena, muškaraca, staraca i djece i preko 150 mnoštvenih grobišta sa oko 3.000 žrtava.
Tada nešto tek načuh, jer bijaše kraj emisije, da se radi o obilježavanju 72. obljetnice takozvanog oslobođenja Šibenika, 3. studenog 1944. godine.
Zatim pročitah na društvenoj mreži da je to bila komemoracija 30-ak članova zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije, te predstavnika političkih stranaka i grada Šibenika, uz odavanje počasti poginulim partizanima, polaganjem vijenaca na spomen kosturnici na Kvanju u Šibeniku.
To svečano sjećanje zamišljeno je da traje 3 dana, s različitim događanjima, kao što je otvaranje izložbe “Nosioci partizanske spomenice sa šibenskoga područja”, predstavljanje knjige “Rimski ugovori” (sa lažnim optužbama Ante Pavelića o prodaji Dalmacije, koja je Italiji bila poklonjena od strane stare Jugoslavije Rapalskim ugovorima iz 1921. godine), te najsvečanije u programu, otvaranje Muzeja oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu, monumentalnog zdanja sa svim tehnološkim sadržajima, vrijednog oko 700.000 kn iz državnoga proračuna, a tobože sredstava zajednice tih boračkih udruga, te sitnih donacija. Zemljište za gradnju poklonio je grad Šibenik.
Pitam se zašto taj muzej, a ne Muzej Domovinskog rata?
Zoran Rastović, predsjednik zajednice boračkih udruga, govori da je u partizanima bilo 12.000 boraca sa šibenskog područja u borbenim redovima, a da je u narodno oslobodilačkom ratu poginulo njih 3.100.
Uz dane takozvanog oslobođenja spominje i osvetu (naravno po običaju i Titovu naređenju, onako paušalno, do prve jame), ali ne spominje da su oslobođenjem od fašističkoga okupatora, što je u Dalmaciji i Istri bilo neophodno, odmah Hrvati dobili drugoga, još neusporedivo dugotrajnijeg i okrutnijeg velikosrpskog komunističkog jugoslavenskog okupatora, kojeg se, nakon pada komunizma u Europi, pa čak i u Sovjetskom savezu, nismo mogli osloboditi mirnim putem i pored odredbe u tadašnjem Ustavu i međunarodnim dokumentima o pravu na samoodređenje, za koje se hrvatski narod plebiscitarno odlučio referendumom 1991. godine, nego smo proživjeli užasnu velikosrpsku i jugoslavensko armijsku agresiju pod istim monstruoznim znakom crvene petokrake, koju, kao pobjednici, opet u svojoj državi, krvlju stečenoj, moramo ponovno gledati i slušati njoj hvalospjeve.
Naravno, treba žaliti i poštivati sve poginule dalmatinske partizane, jer su se borili protiv fašističkog okupatora, ali sigurno ne za petokraku i novo porobljavanje.
Trebalo je imati bar malo poštenja od strane preživjelih partizana, današnjih takozvanih antifašista, pa priznati da su bili prevareni i da smo se za hrvatsku slobodu protiv petokrake izborili tek u Domovinskom obrambenom i osloboditeljskom ratu, te poginulim borcima iz Drugog svjetskog rata, u znak žalosti i sjećanja, donijeti vijence bez simbola zločina i totalitarizma, ukrašene hrvatskim trobojnicama. Zar to nisu mogli znati u Poglavarstvu grada Šibenika, te ne dozvoliti takvo provociranje i vrijeđanje Hrvata Šibenika i cijele Republike Hrvatske?
Stoga, kakve imamo vladajuće takozvane elite od 2000. godine na dalje, kada su se nametnuli prijevarama i manipulacijama, koje svjesno i strateški, neprijateljski ili poslušnički, po naređenjima moćnika svijeta, ruše sve atribute hrvatske države i gaze hrvatsko narodno dostojanstvo u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zaista nije čudo do čega smo dovedeni išto sve na žalost moramo trpjeti. Pitanje je samo do kada?
Ružica Ćavar
(odabrao: Ante Vukadin Ćipa)