Čim smo se sreli,
očarala me ljepotom:
vrelom i potokom
štono žuborom žubori…
Kraj izvora sjedio sam
i ležao mnogo puta.
Slušao: žabe, vjetar,
riku bikova, svirale,
(od kore šipine) trublje,
kadšto jeku udaraca
prakljače o rublje.
Čobanicu kako tugaljivo
pjesmom dragana doziva…
Unatrag godine dvije
jedva prepoznao vrelo.
Krpe zelenih alga
zastrle mu lice!
Tu susreo Šimuna Rezu.
Čuva kravu. Zove na rakiju.
Uljudno zahvalim; velim: žurim.
Žurim od ovoga sad
prema onome nekad…
Ante Šarac
