Vrijeme je uraslo u naše kosti
i ondje polako ruje
kopa po zvijezdama
gorama i morima.
Voljom Gospoda
nastalo je i palo
k nama ko mȁna
kao prilika
da ga ispunimo
ljepotom i dobrotom
radošću i ljubavlju
te da iz tih vrlina
rastemo
i narastemo
u vremenu/bezvremenu.
Gubljenjem vremena
puštamo ga iz svijesti
popuštamo koracima
prepuštamo se nemirima.
A vrijeme ko vrijeme
krilato kakvo jest
leti, leti, te iz vida nestaje.
Mi ostajemo
na rubu vremena
u žrvnju nevremena.
Ante Šarac