Sudeći po nekim njegovim pjesmama (Sude mi, Milo moje, Vrijedilo je…) on je glazbeni miljenik hrvatskog naroda. Svojim lako pjevnim notama i sadržajnim, životnim, pjesmama on je rado slušani hrvatski pjevač ne samo među starijim nego i među mlađim ljubiteljima zabavne glazbe. A tko je Miroslav Škoro i šta je sve radio dok nije bio poznat, pokušat ću odgonetnuti kroz ovaj tekst.
Njegova pjesma Sude mi posebno se usjekla u sjećanje hrvatskog naroda jer se pojavila u vrijeme, od međunarodne bande i hrvatskih izdajnika, organiziranog progona hrvatskih branitelja, a posebno hajke protiv generala Gotovine. Nažalost, prošle godine, Škoro je u medijima opovrgao da se pjesma odnosi na našeg slavnog generala Antu Gotovinu. A plakao je na koncertima dok je izvodio tu pjesmu.
Miroslav Škoro je pjevač, tekstopisac, ekonomist (doktor ekonomskih znanosti iz umijeća zarade na pjevanju) i političar koji je rođen 1962. u Osijeku. Tu je završio osnovnu i srednju školu, te građevinski i ekonomski fakultet. Dvije godine se školovao u Pitsburgu u SAD-u. Ne znam kakav je bio sadržaj tog američkog obrazovanja. Bio je i diplomat, konzul u Mađarskoj dvije godine, te zastupnik u Saboru osam mjeseci. Dvaput se je upisivao i ispisivao iz HDZ-a. Posjeduje vlastitu tvrtku CAMPUS, koja mu organizira pjevačke nastupe i štiti autorska prava. Suvlasnik je u još dvije tvrtke sa svojim kumovima i prijateljima, a ima i svoje vinograde iz kojih je nastala tvrtka VINA ŠKORO. Bio je i glavni direktor tvrtke CROATIA RECORDS, kada je umalo otuđio, kako pišu neki novinari, Srbima autorska prava kuma Tomsona na pjesmu Čavoglave. Povlašteno je sudjelovao, na tzv. HTV.u, u glazbeno globalističkim emisijama Đorđa Novkovića i humorističko zabavnim Željka Pervana, što je, uvjeren sam, bitno utjecalo na njegov moralni svjetonazor. Bio je član masonskog Lajoš kluba, a sada, navodno, više nije. Tko hoće, neka vjeruje.
Zajedno s Plenkovićem sudjelovao je u predsjedničkoj kampanji veleumnog Mate Granića. Predizborne predsjedničke aktivnosti sve trojice su srećom propale, kao i Škorina kandidatura za gradonačelnika Osijeka 2008. godine.
Treba pošteno priznati da je Škoro izuzetno sposoban na svačem nečem zaraditi novac, pa čak i na domoljublju, zbog čega je njegovo domoljublje često prožeto koristoljubljem. Možda je zbog te karakterne osobine, pretprošle godine, i završio u bolnici, gdje su mu ugrađene četiri srčane premosnice da bi mogao normalno dalje funkcionirati.
I umjesto da se nakon tog medicinskog zahvata smiri i nastavi obavljati samo poslove koje mora, on je na sebe natovario, prošle godine, još jedan teret – kandidirao se za predsjednika Republike Hrvatske i umalo se probio u drugi krug izbora zajedno sa Zokijem. Skoro pola milijuna glasača dalo mu je potporu u prvom krugu, što mu je dalo poticaj za nove političke ambicije, umjesto da shvati da dvije trećine onih koji su njega zaokružile nisu to učinili zbog njega nego zbog neslaganja s Plenkovićevom politikom. U predizbornoj kampanji glavni Škorin slogan bio je „vratiti državu narodu“, na što ima pravo čovjek kojeg narod kao pjevača voli. Tako je postao i kandidat utjecajnih Hrvatskih suverenista, ali je u kampanji nekoliko puta odstupio od onoga što je sa Suverenistima dogovorio. Čak je i crkvenoj hijerarhiji počeo dijelit packe, kao da oni nisu ravnopravni građani sa svima ostalima u Državi.
U finalnoj večeri, pred televizijskim kamerama, u sučeljavanju s ostalim kandidatima, Škoro je počinio tri kardinalne greške; namjerno ili nenamjerno, svejedno je. Rekao je da je NDH fašistička tvorevina; nekako bi i razumio tu tvrdnju da je rekao da je nacistička. Drugo, vješto se je izbjegao izjasniti što misli o zločincu svjetskog kalibra, Titu, i treće, promijenio je izjavu izrečenu u Vinkovcima o hrvatskom ratniku Merčepu i drugim osuđenim hrvatskim braniteljima; u Vinkovcima je rekao da bi ih odmah pustio iz zatvora, a na sučeljavanju, da bi to učinio kad bi se stekli uvjeti za to. Nakon takvog nastupa ja sam Miroslava Škoru stavio na, za mene, popis otpisanih, propalih hrvatskih političara.
A svojom izjavom da u drugom izbornom krugu neće zaokružiti ni Kolindu, ni Zokija, nego će na listiću nadopisati riječ NAROD i zaokružiti je, pomogao je Milanoviću da pobjedi. Je li, možda, cilj i daljnjeg njegova političkog angažmana da na idućim izborima, u suvezluku sa SDP-om, preuzme vlast u Hrvatskoj. Molimo Boga da nam se i ta nesreće ne dogodi. Ali, oprez je majka mudrosti jer su svi glavni mediji na njihovoj i njegovoj strani. Nisu se ni stišali komentari građana o tome kako je moguće da je Marijan, pardon, Zoki, pobijedio Kolindu, jugočetnički mediji su Škorino angažiranje u idućim parlamentarnim izborima proglasili trećom opcijom. Na temelju čega? Možda zbog toga što Škoro zna dobro pričati viceve. Tko je god danas miljenik medija u hrvatskoj, čast rijetkim časnim medijima, ne bi trebao biti miljenik politički pismenog dijela hrvatskog naroda. Nikako ne bi smjeli zaboraviti niti to da su Škori, kada je htio postati predsjednik RH, potporu dali dva bivša, opravdano ozloglašena, hrvatska predsjednika, Mesić i Josipović.
Jesu li njih dva, zajedno s još uvijek vrlo aktivnim Šestom, šapnuli Škori da osnuje vlastitu stranku. Tko je da je mu to sugerirao, loš mu je datum osnutka stranke odredio. Škoro je, naime, baš 29. veljače 2020. osnovao stranku pod nazivom DOMOVINSKI POKRET MIROSLAV ŠKORO. Za one koji pod svojim imenom osnivaju stranku Franjo Tuđman bi rekao da su „poljitički diljetanti“. Ni manje, ni više, na osnivačkoj skupštini Škorine stranke bilo je, kakao javljaju mediji koji tamo nisu bili ni prisutni, 175 Škorinih pristaša. Neprisutni novinari pišu da je Škoro na osnivačkoj skupštini svoje stranke rekao: „Ne osnivam stranku jer želim, veća zato što moram“. Pitam se, zašto mora, tko ga i što na to tjera? Njegovo je ustavno pravo da politički djeluje kako misli da je najbolje, a naše je demokratsko pravo te njegove političke aktivnosti podržati ili ne podržati.
Otkad je registrirao tu svoju Stranku Škoro ne miruje na svom fejzbuku; pametuje o svemu i svačemu, čak ga ni coronavirus, ni zemljotres ne mogu u tome smesti. Pa tako Škoro izjavljuje da prije izbora za Sabor ne bi koaolirao ni s kim, ali poslije izbora „bi, kao nekad Tuđman, bio spreman sjesti za stol i s crnim vragom“. Točno je, Tuđman je govorio da bi i s crnim vragom surađivao, te silazio na dnu pakla, radi Hrvatske. I što se sada čudima što je taj vrag došao po svoje. Tako bi sutra bilo i sa Škorinim suvezlukom s crnim vragom.
U Jutarnjem od 24. 01. 2020. veli Škoro da ne bi koalirao ni sa Stazićevim SDP-om ni s Beljakovim HSS-om, ali s nekakvim drugačijim SDP-HSS-ovcima kaže da možda i bi, kao i s nekakvim drugačijim Bandićem. Dalje, u navedenom Jutarnjem, Škoro kaže: „Ako želimo eliminirati korupciju, reformirati javnu upravu ili zaustavit iseljavanje, zar je pri tom važno idu li neki među nama u crkvu ili ne?“ Eto, to je Škorina kadrovska politika; takva je i struktura tih 175 (čast časnima) koji Škoru trenutno podržavaju. Škoro, a što ako je velikoj većini mnogobrojnog katoličkog stanovništva u Hrvatskoj bitno ide li ili ne ide netko u crkvu, makar bio i grešnik? Koliko znam Hrvatskim suverenistima je to bitno. Kako ćeš onda s njima u koaliciju?
Ali, ako je istina ono što je preko svog videa o Škori rekao pravaš Dražen Keleminec, ne vjerujem niti da će Suverenisti htjeti koaolirati sa Škorom; ni prije, ni poslije izbora. Keleminec kaže da je Škoro u onoj državi radio za Udbu pod kodnim imenom Lunja, da je po Njemačkoj zarađeni novac pjevanjem predao u Beogradu, u prisutnosti generala Koste Nađa, Miloradu Pupavcu, za financiranje njegovih antihrvatskih akcija po Hrvatskoj, da je 1991. organizirao na adi Ciganliji oproštajni odlazak u Kanadu u prisustvu mnogih civilnih i vojnih srpskih dužnosnika, da mu je stric oficir JNA, da je se u Hrvatsku vratio 1992., nakon što je Hrvatska međunarodno priznata…i da sve što govori o Škori govori na temelju posjedovanja Škorina dosjea, za koji je Udba rekla Škori da je uništen.
Koliko znam, Škoro se još nije nigdje očitovao na Keleminčeve navode. Šta čeka? Ako je, kako kaže Keleminec, Škoro stvarno radio za Udbu, negdje sam pročitao i da mu je kodno ime bilo Pelikan, onda hrvatski birači moraju već jednom reći: dosta nam je više bivših komunista, udbaša i partizana, vrijeme je da u Hrvatskoj vlast preuzme netko od državotvornih branitelja, Tuđmanovih ustaša i domobrana.
Možda je danas Škoro pokajnik i iskreni rodoljub (i Tuđman je bio na protuhrvatskoj strani, pa je prešao na hrvatsku), ali Škoro se mora žurno očitovati na teške Keleminčeve videonavode. Ako to ne učini, onda on nema što raditi na hrvatskoj političkoj sceni – neka nastavi kao pjevač „cupkati“ (on voli tu riječ) na bini, ako ga tko hoće još slušati.
Radi Hrvatske zaboravili smo, namjerno, Tuđmanovu partizansku i komunističku prošlost, ali udbokosu ne smijemo više dati da s nama vlada, ako želimo sebi i Hrvatskoj dobro. „Popušili“ smo, dali smo propusncu ,da s nama vladaju, Sanaderu, Karamarku, Plenkoviću…zar ćemo i Škori, bez obzira na vjerodostojnost Keleminčevih navoda, prijatelji moji! Vrijeme je da se svi osvistimo, da svojim osobnim djelovanjem na dobrobit svih Hrvata i Hrvatske, proglasimo nevažećom onu našu izreku: Dok se svaki Hrvat osvisti, Hrvatskoj se zanesvisti.
