Svojim izvanrednim političkim i narodskim njuhom, fra Pavo je zaključio da je pomanjkanje izobrazbe glavni uzrok svega negativnog u narodu: počevši od njegove političke potlačenosti, preko imovinskog siromaštva, pa sve do duhovne zaostalosti. Zasigurno je znao kolika je vrijednost npr. Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, kao i drugih odgojnih središta za uljudbu i preporod naroda. A škola u Mandinu Selu nije bila u središtu toga područja i vjerojatno nije bila bogzna kako kvalitetna. I što je najgore, unatoč školi, golema većina djece, posebno ženske, ostajala je i dalje nepismena. Godine 1931. samo je 25% pučanstva bilo pismeno!
Stoga fra Pavo odluči graditi školu u Kongori. I to već početkom 1931. Pisao je molbu Prosvjetnom odjeljenju kraljevske banske uprave Primorske banovine, da bi odobrila ustanovljenje pučke škole u Kongori. Na početku je bilo malih problema, jer su tlo morali pregledati stručnjaci (liječnik, inženjer i školski nadzornik) i dati svoje mišljenje o stvarnoj potrebi te škole i mogućnosti gradnje. No i to se uskoro riješilo. Fra Pavo je naumio da školu gradi na crkvenom imanju te je odvojio jedan dunum Glavičica za potrebe škole. Biskupski ordinarijat to dopušta, ,,ali uz uvjet da državna vlast prema danom Vam obećanju za rekompenzaciju od erarnoga zemljista više župskog stana podijeli crkvi 25 dunuma zemljista.” To je zapravo ono zemljište, zapravo uzvisina, iznad crkve (gdje su danas borići), koje će uskoro po svom dolasku fra V. Šimić htjeti i ograditi, što izaziva pobunu među župljanima. No o tom poslije.
(nastavlja se)
Izvor: Robert Jolić: Župa Kongora, 1993.