Jučer smo se oprostili od Ljube Majić Ćikešinice (1932.), koja je preminula protekle nedjelje. Samo četiri dana kasnije, jutros, stigla je poruka: Umro je Ćiko! Samo dvadesetak sati ranije vidio sam ga u grobnoj kapelici, dok je sjedio uz Ljubin lijes, izražavajući kršćansku sućut, stisnuo sam mu ruku. Posljednji put na ovome svijetu.
Netko će kazati, godine su to. I jesu! Svejedno, ostaje praznina, prije svega bližnjima, potomcima, trsovima, kako ih fra Stipan nazva jučer, pri ispraćaju pok. Ljube, odnosno Babe, kako ju je pok. Ivan (1933.) s ponosom zvao.
Danom rođenja upisan je i dan smrti svakome od nas. Ne znamo ga, ali zna Stvoritelj. Svejedno, prema našem ljudskom poimanju stvari, unatoč poodmakloj dobi, prebrzo se dogodila smrti dvoje supružnika – Ivana i Ljube koji su brak sklopili davne 1957. godine, dakle prije pune 62 godine.
Životne nedaće su ih pratile kao i sve bračne parove. Bilo je sigurno puno veselih ali i puno tužnih trenutaka.
Bog im je podario brojno potomstvo: osmero djece, od kojih je živih njih šestero, brojnu unučad i praunučad.
Ljuba je kao i sve naše dosadašnje, jednostavne i marljive žene skrbila o djeci i kući, a Ćiko je opet, kao muž i otac, dugo radio u Njemačkoj, a negdje pred sam rat došao u zasluženu mirovinu. Otada su nerazdvojni i bili zajedno. Sve do nedjelje kada je preminula Ljuba. Razdvojenost je trajala samo četiri dana jer je za svojom Ljubom vrlo brzo krenuo njen Ivan.
Sinovima i kćerima ostaje tuga za roditeljima, unučadi i praunučadi za (pra)didom i prabakom, ali siguran sam kako su njih dvoje opet zajedno, sada u vječnosti, ali ovoga puta u nekom boljem i pravednijem svijetu.
Počivali u miru Božjem!