Ima već više od pola stoljeća da ljudi iz Mandina Sela odlaze na rad u inozemstvo, prije svega u Njemačku, Austriju i Švicarsku, a taj rad je neki nepopravljivi optimist jednom prozvao privremenim. Ako smo mi ljudi privremeni, a jesmo, onda bi po toj logici i sve ostalo trebalo proglasiti privremenim, a ne samo rad u zemljama koje nazivamo tuđima, a one su u međuvremenu postale naše ili barem naše djece. Nove generacije tamo odrastaju, završe školu, zaljube se, osnuju obitelji, postanu roditelji pa su u jednu ruku privremeno u Mandinu Selu, kad navrate na odmor za Gospojinu. Za Božić ionako dolazi uglavnom generacija starijih koja je u selu naučila govoriti i hodati i u kojoj su djetinjstvo i Božić neodjeljivo povezani, skriveni u čežnji za toplinom i sigurnošću.
Ali neću sada o Božiću, neću ni o Gospojini ni o gastarbajterima. Ma neću ni o selu ni o djetinjstvu. Ovdje se po stoti put radi o mom mlađem bratu koji mi je, izgleda, postao vječna inspiracija – ima nešto u njemu što ga čini originalnim, pa nek mu bude kad je već navalio.
Kao što uvodno rekoh, mnogi Mandoseljani odlaze na “privremeni” rad u inozemstvo, pa je i Marinko nakon služenja vojske, neuspjele karijere vozača kamiona o daidžinom trošku i razočaranja u jednu Prisojku koja je u nuždi našla ljepšega i stasitijega od njega, odlučio krenuti za starijom braćom i sestrom.
Čim je banuo u Austriju, objasnio sam mu da tu neće ostati privremeno, nego da odmah uči jezik i radi nešto. Nije mu bilo druge pa me nevoljko poslušao. Tri dana se izležavao u stanu, ali kad je ispraznio hladnjak, nazvao sam starijeg brata Vinka i rekao mu da pomaže i da mu pod hitno nađe nekakav posao jer će se u protivnom samo udebljati i postat će depresivan pa tko će ga otrpjeti.
Vinko je stupio u kontakt s majstorom za postavljanje pločica s kojim je on rintao tri godine, a ja tri dana – meni je dao otkaz jer, naime, nisam pravo rezao keramiku, ali ja i danas znam da je on krivo gledao, a da su linije bile pod liver – te je Marinko tako počeo raditi.
Čovjek je, na moje veliko iznenađenje, bio jako zadovoljan njegovim sposobnostima te zna i danas reći kad se sretnemo: “Vinko je bio dobar, samo je puno pričao. Ti si bio smotan, ali si pričao još više od Vinka. A Marinko je najbolji od svih radnika koje sam ikada imao. Malo sam se plašio, kad je propričao, da će i on krenuti vašim stopama, ali nije, Bogu hvala.”
Marinko je, dakle, ipak progovorio na njemačkom, ali ne o politici poput Vinka niti o filozofiji kao ja, nego o ženama i njihovim čarima, pa je on bio prvi od nas koji je, prije nego što je znao naručiti pizzu, naučio kako se u štajerskom dijalektu zovu ženska stražnjica i grudi.
Ali Jurzeka – tako se zove majstor za postavljanje pločica koji je nakon rata kao malo dijete s roditeljima protjeran iz Slavonije pa je malo razumio hrvatski – već je bio stariji čovjek tako da Marinko preko njega nije uspio upoznati nijednu curu koja bi mu se svidjela. Kad mu je jednom gadno prigustilo, ja sam nakratko pomogao i izvukao ga iz krize tako što sam mu pozajmio curu koja se meni nije sviđala, ali to njemu nije bilo zadovoljavajuće rješenje te je, u potražnji za ljubavi, počeo bivati stalni gost naše sestre Marije i zeta Pere u čiji stan su pak navraćale lijepe Austrijanke, Marijine poznanice i prijateljice.
Na jednom tulumu Marinko je tako upoznao svoju ženu Annemarie, crnokosu, uvijek nasmijanu Gračanku kojoj se on, iz meni nepojmljivih razloga, svidio te su njih dvoje ubrzo postali nerazdvojni par. Još je nekoliko mjeseci ostao sa mnom u stanu i pod mojom kontrolom, ja sam, koliko sam mogao, pazio na to da ne rade ništa što nije za djecu, a jesu li me poslušali, ne znam – nisam ni ja mogao stalno dežurati.
Upoznali su se krajem ljeta, a već za Božić su odlučili zajedno otići u Mandino Selo, da Marinko svojoj curi pokaže ono o čemu joj je svake noći trubio na nepravilnom njemačkom. Kupio je kratko prije puta golfa sa širokim gumama i debelih auspuhom, sa sportskim volanom i nisko spuštenim spojlerima – maloga mercedesa za mladu radničku klasu. I njih dvoje su se zaputili preko Slovenije, Slavonije i Bosne do Mandina Sela.
Prilikom njihova odlaska Annemariena majka Anni i ja smo ih ispratili. Marinko me dovezao do Annina stana – nismo morali ni pozvoniti jer su cura i majka već nestrpljivo čekale da stignemo. Annemarie je zasjela na mjesto za suvozača što sam ga ja za nju, kao brižni djever, ugrijao.
Marinko je poljubio buduću punicu i njih dvoje su se, svirajući nam, zaputili u pravcu juga. Anni – samohrana majka koja je imala jednu jedinu kćer i sada je povjerila crnomanjastom, glasnom južnjaku – počela je moliti krunice i vjerovanja za svoje dijete. Ja sam se jednom prekrstio da joj pokažem kako smo i mi vjernici i zaputio se na kavu.
Što se dalje zbivalo, znam samo iz priče, pa ako nije sve istina, ne krivite mene nego one koji su meni slagali. Ali poznajući aktere događanja, mogao bih staviti ruku u vatru i reći da je sve bilo barem tako nekako. Marinko i Annemarie su skoro bez zaustavljanja – stajali su jedino desetak puta na parkiralištima jer sam ja nama dvojici uvečer prije puta skuhao grah, a on je još bio stidljiv i obziran prema curi – stigli do Mandina Sela i zaputili se – a kamo bi drugo – do strica Mije i strine Kovačuše.
Čim je banuo na vrata i rekao “Faljen Isus” te odmah nakon pitanja kad će bit gotov burek, Marinko je ukućanima predstavio svoju Annemarie:
“Ovo je moja cura.”
Annemarie je bila nasmijana, nije uopće razumjela hrvatski, ali joj je njen instruktor za vrijeme puta utuvio izraze koje je pamtila cijeloga života, a oni su glasili:
“Faljen Isus. Ja sam Annemarie. Volim Marinka. Blago je magarac. Vinko je konj.”
Odmah su je svi zavoljeli, posebno Kovačuša koja se, uz Marinkovo prevođenje, raspitivala o novoj, simpatičnoj nevjesti, pa je tako saznala i gdje radi i kako joj se zove mater i da je izvanbračno dijete.
“A di joj je ćaća?” upitala je strina.
“Živi u jednom selu kod Graza, ali nemaju kontakta.”
“A budale čovika”, rekla je Kovačuša i nije mogla nikako razumjeti kako netko može imati dijete, a ne održavati kontakt s njim. Pa je odlučila zaštititi svoju novu miljenicu od radoznalih upita Mandoseljana i Mandoseljki te je smislila vjerodostojnu priču. Odlučila je čak ni Gabruši ne kazati cijelu istinu – da ona slučajno ne ispriča sve nekome drugome pa da se tako po selu proširi trač o Marinkovoj lijepoj curi.
Kad je, dakle, Gabruša banula na kavu, Annemarie ju je pozdravila više navedenim bogatim rječnikom, a ona joj je se nasmijala govoreći:
“Ne bilo te… kad si prija naučila ‘rvatski.”
Nakon što je strina novom paru spremila krevet, a dvije susjede ostale same u kujini, jasno je da su popričale o novoj Joskanovića nevisti pa kako to mora biti, i o njenim roditeljima, strinama, tetkama, babama i sklonostima. Tako su stigle i do Annemariena oca, a Kovačuša je cijelo vrijeme čekala na to pa je kao iz topa odgovorila:
“Nema ćaće. Pogino je u ratu.”
Gabruša je zbog sažaljenja još više zavoljela mladu curu i zaputila se kući, gdje je njen Baja sjedio na kauču i gledao vijesti, ali je, čuvši svoju ženu, odmah ugasio televiziju, iako je baš Milka Planinc govorila o novom depozitu prilikom prelaska granice.
“Došo Marinko Ćokanov i doveo curu Austrijanku. Baš je lipa.”
Nema govora o tomu da je Gabruša svome mužu nešto prešutjela, pa je tako spomenula i žalosnu sudbinu njenoga oca koji je, po Kovačušinoj priči, poginuo u ratu. Baja je još bio pod dojmom Milkine frizure, ali je ipak uspio skontati da nešto ne štima, te je začuđeno konstatirao:
“A je mu stara, majke ti!”
Gabruša ništa nije razumjela, samo je napomenula da Annemarie nije stara nego mlađa od Marinka godinu dana, a Baja je kimao glavom i otišao u krevet. Ujutro je i on svratio na kavu kod Mije i upitao Marinka za njegova punca, a on mu je, ne znajući za Kovačušinu verziju, ispričao i gdje živi i čim se bavi i kako se zove.
Nakon toga Kovačuša nije više mogla spriječiti priču, ali nikoga nije previše ni zanimalo je li Annemarie bračno ili izvanbračno dijete, nego su je i drugi zavoljeli kad je nakon tečaja hrvatskog jezika, koji sam ja kao vjenčani kum i djever besplatno održao, ponavljala:
“Faljen Isus. Ja sam Annemarie, Marinkova žena. Marinko je magarac. Vinko je slon. Blago je lijep.”
Tako je ostalo dugo vremena, sve dok se Marinkova Austrijanka nije razboljela pa nije više mogla ići na put u Mandino Selo. U međuvremenu je bila naučila i imena svih naših rođaka, kumova i susjeda pa bi i mene znala ispraviti kad bih se zabunio kod kakve atraktivne mandoseljske mlade. Annemarie je umrla u ljeto 2013. godine, bolest je bila jača od nje. Počivala u miru.
Blago Vukadin