U jednom našem gradu nalazi se mladić koji se vratio iz vojske. Čudili su se ljudi kako su ga pustili. Ali pokazalo se da je mladić obolio. Obolio u duši. Povukao se u sebe i neprestano se skrivao. Nije mogao spavati jer su ga progonile slike njegovih žrtava.
Kao mladi vojnik došao je na bojište. Krenuo sa svojim pretpostavljenima. Upali su u jednu hrvatsku kuću. Našli oca, majku i dijete, malo dijete. Starješina izvadio pištolj, stavio ga mladom vojniku na čelo i dao mu nož naredivši mu da zakolje “ustašu”, oca obitelji.
Mladić se ustezao, ali prijetnje nisu prestale dok nije zaklao čovjeka. Jadi time nisu prestali. Morao je zaklati i majku, a onda je došao užas. Uperen pištolj natjerao ga je da zakolje i dijete, malo dijete koje ga je gledalo svojim velikim očima… Te dječje oči ne daju mu mira. Progone ga stalno i mladić je poludio. Roditelji to kriju, a kriju i mladića jer se boje da isti oni (ne)ljudi koji su ga natjerali na onakvo razbojstvo ne dođu i ne uklone svjedoka svoje “mirotvorne uloge”…
Zaključak može biti dvostruk. Mladić koji je počinio zlo, i pod prijetnjom smrti, je slabić. O tome nema govora. On je svoje platio, jer je izgubio pamet.
Ali što reći o onome tko ga je natjerao na ovakvo razbojstvo. Postoji samo jedno jedino rješenje: đavao. Đavao je stvorenje koje čini zlo radi zla.
(Ovaj užasni primjer dogodio se za vrijeme minuloga rata, i donijelo ga je Svjetlo Riječi).
Tekst: fra Petar Ljubičić