Skoro sve Mandoseljke i pokoji Mandoseljan mole Boga i kad se vesele, i kad žale, pa se njihova radost tako uveća, a tuga ublaži.
I ja, Joskanovića murva, molim na svoj način, polako i dugo, dijeleći tako razne mandoseljske emocije s meni dragom čeljadi.
U ovoj priči, iako se u naslovu radi o molitvi, ona je u drugom planu, no ne znam kako početi, te ću, kao često ranije, krenuti s mladima, odnosno Mandoseljanima koji su prije nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća bili mladi, a sad su još uvijek atraktivni i kršni, pa kao primjer uzoritih momaka koje su majke mnogih ljepotica u molitvama birale za svoje buduće zetove navodim Ivana Suljina, Stanka Banova i Blagu Ćokanova.
Gdje postoji plus po zakonu fizike mora međutim biti i minus, jer se sve u vječnosti neutralizira, pa kao oponente prvoj trojici Mandoseljana navodim njihove čiste suprotnosti, za koje bi se pak puno majki lijepih djevojaka nadalo da im neće doći na silo, a to su, na primjer, Marinko Ćokanov, Tomislav Mijin i Milan Seserov.
Treću dimenziju ove priče čine već spomenute lijepe Mandoseljke kojima bi muški dio populacije, gonjen nadama i snovima u kombinaciji s nabujalim hormonima odlazio na silo.
Bez obzira na prednosti i nedostatke momačkoga dijela sela sve bi bilo kao u bajci da cure nemaju matera, ali priroda je takva, Bog ju je s preprekama isprogramirao, pa se moramo sa svime pomiriti jer ionako ništa promijeniti ne možemo.
Postoje na sreću curske majke pune razumijevanja – one se po dolasku momaka pozdrave i odu moliti očenaše na balkon ili u krevet, da ne smetaju prilikom razgovora mladih.
Ima i „punica“ koje ostanu u sobi satima, ali njihova koncentracija kad-tad popusti pa se i tu dade nešto ušićariti.
Puno teže je pak s onima koje se aktivno unesu u razgovor – nikada se ne umore, mogu se do jutra raspitivati o tetkama i stičevima, znaju koga će Amerikanci izabrati za sljedećega predsjednika i koji je najbolji hokejaš u Rusiji, ali i njih se nekako može riješiti.
„Pričala mi je pokojna baba Anđa da smo tvoja Ljuba, Kata, Mara i ja rodbina u devetom kolinu. Slobodno ti iđi spavat“ – djeluje umirujuće na budne majke koje paze da njihove kćeri ne završe u krivom zagrljaju.
Skoro nemoguće doći do cilja, nesmetanoga ašikovanja s curom, je u prisutnosti majki koje puno mole, pa poneki momci klonu pred ponoć i odu svojim kućama prije nego uspiju i sok popiti – kava im se ne nudi da se momak ne razbudi – a druge poslastice da i ne spominjem.
No, rekoh „skoro“, a ne „sasvim“, pa je red i obrazložiti u čemu je razlika, te se, gonjena nagonom za razumljivom pričom, opet vraćam na već spomenute dvije grupe mandoseljskih momaka.
Ako bi na silo curama izbio Ivan, Stanko ili Blago, pojedinačno, udvoje ili utroje – ovisno o broju ljepotica u kući – pobožna majka bi se prekrstila i počela moliti radosna otajstva, da bi se već nakon početka vjerovanja s očenašima u rukama zaputila u gornje odaje, napominjući kćeri ili kćerima:
„Neka vas mladi‘, baš vas je lipo vidit. Napravi momku kavu, donesi pršuta i kolača. Mene nešto glava boli, pa odo sama Boga molit. Zaključajte vanjska vrata da neko ne bane iznenada, ima svakakve čeljadi danas. Laku noć, dico!“
Kad bi međutim na silo banuli Tomislav, Marinko ili Milan, ili još gore dvojica i trojica njih, nesuđena punica počela bi bez odgode sa žalosnim otajstvima, cure bi morale moliti svaku zdravomariju razumljivo i naglas, a ponekada bi posjetom razočarana žena kleknula na pod smotreći pritom u sliku svetoga Ante na zidu poviše ormara, uzdišući nakon svakoga slavaocu i moleći da je čuju na nebesima odgovorni:
„Sačuvaj nas Bože rata, groma i vaki momaka!“
Kad-tad momci bi se pozdravili, tiho, da ne prekidaju molitvu bez kraja i zaputili se svojim kućama tješeći se međusobno kako su nasjeli:
„Ivan, Stanko i Blago sigurno lažu kad se fale da im je lipo bilo na silu.“
Ja međutim znam cijelu istinu čije detalje brižno čuvam u svojoj krošnji, pa ovu priču, nekidan saznatu od Marinka, Milana i Tomislava, pripovijedam ne odajući važne tajne.
Čula sam uvečer trojicu žalosnih Mandoseljana dok su polupijani kukali jedan drugome:
„Šta samo imaju Stanko, Ivan i Blago, a mi nemamo?“
Budući da sam šutljiva murva tajnu im nikada neću otkriti. Osim ako nauče napamet moliti slavna otajstva.
Ali to je, poput njihovih sila, nemoguća misija.
Blago Vukadin