Priča se po selima i gradovima diljem svijeta da postoji jedan kraj u kojemu žive ljudi plave krvi, ali nitko točno ne zna gdje se to čudesno podneblje smjestilo.
Ili ipak zna?
Odlučio sam stoga krenuti na put i tražiti ga po sjećanjima, knjigama i snovima.
I gdje sam završio?
U svome Mandinu Selu!
Toliko za početak, a sada priča nastavlja svojim tokom, poput Šujice koja Duvanjskim poljem nezaustavljivo krivuda.
Javi mi se ponekada Ivan Šarac – Lučušin i Paškin sin iz Amerike, pošalje pokoju fotografiju svojih pokojnih roditelja popraćenu komentarom gdje i kada je snimljena, te napominjući kako on živi i uživa.
Ivan je već u godinama u kojima daleko djetinjstvo budi sjetu i nostalgiju za Mandinim Selom, pa redovito čita vijesti o tome tko se ženi i udaje, koga je Bog pozvao k sebi i kako izgleda naše polje ujesen.
Može čovjek živjeti na drugom kraju zemaljske kugle – ima na njoj puno amerika i japana, bezbroj kina i rusija – ali malo selo ispod grede postoji samo na jednome mjestu.
U našem, mandoseljskom srcu.
Tamo je ušuškano i dobro zaštićeno od svakojakih kriza, ratova i gladi, poput riječi koje fratar izgovara prilikom blagoslova polja.
Ivanovi roditelji već dugo počivaju na našem groblju, a njegov brat Vinko pokopan je u Americi gdje su se muški potomci te mandoseljske loze već odavno odselili.
Svi su uspjeli. Imaju bistru i marljivu djecu, neki su već djedovi i bake, poput Paške i njegove Lučuše prije trideset i nešto godina.
I na poslu su se probili. Svatko u svom području.
„Ora et labora“ – tako nekako se kaže, a te riječi nam naši roditelji spreme u putne torbe kad autobusom krenemo na sve strane svijeta.
Da se ne izgubimo.
I da ne zaboravimo kako nismo ničije sluge, nego slobodni ljudi.
Ipak smo mi potomci kraljice, kralja i naše plemkinje Mande.
Lakše se kopa, piše, računa, gladuje i raduje kad se zna da postoji jedno mjesto na kojemu smo svi mi veliki, neponovljivi i dobrodošli.
Ivan je radio kao časnik američke vojske. Visoki časnik.
Za vrijeme rata donio je svoje znanje, iskustvo i vjeru, uključio se u obranu od četnika i postao jednim od glavnih savjetnika Hrvatske vojske.
Prilikom planiranja kako okončati rat i osloboditi zemlju od bande, Ivan je, poslom i druženjem, često boravio kod tadašnjega ministra obrane, pokojnog Gojka Šuška i njegove supruge Đurđe.
Kad god bi našli vremena razgovorali bi i o našem kraju. O visokom Duvnu i o niskoj Hercegovini.
Svatko bi branio svoje, pa bi se znala razviti i malo žučnija diskusija.
„Zašto vas dvojica jedan drugome stalno nešto prigovarate?“ – upitala je jedne prilike žena nenaviknuta na važnost porijekla, loze i ponosa u našem podneblju.
„Ne prigovaram ja njemu ništa. Ipak sam ja kraljevskoga roda, a Gojko je Duvandžija, pa je malo ljubomoran“ – uzvratio joj je Mandoseljan plemićke krvi.
Osim nas čistih Mandoseljana, poput Ivana i mene, i drugi Duvnjaci su, zahvaljujući ljubavi naših cura i udavanju u druga sela, tijekom stoljeća također pristupili plemstvu i našem staležu.
Neće to drugi Duvnjaci doduše rado priznati, ali odlika plemenitosti je, između ostaloga, ne osvrtati se na sitnice, pa nema smisla sada nabrajati što je sve bilo od stoljeća trećeg.
Prije Krista, da se netko ne zabuni!
Stoga su i naši mandoseljski zetovi, bez obzira dolaze li iz Kongore ili Borčana, punokrvni plemići, a posebno njihova djeca.
Prilikom predstavljanja moje knjige u Zagrebu naš zet Borčanac Marko Matić, muž moje stričevke Anđe Kalčine, skoro se je posvađao s nakladnikom Milanom iz Rijeke, koji je, opisujući odakle dolazim, naveo pojam takozvanih „pasivnih“ krajeva.
Vidio sam po Markovu izrazu lica da se sprema bura, pogled mu je bio kao da će krenuti u boj s Kongoranima, ali ga je Marinko uspio nakratko smiriti, no mandoseljski zet je, nakon što mu se povratila boja lica, zaključio diskusiju jednom za sva vremena:
„Nismo mi iz pasivnih, nego iz plemićkih krajeva. Nek se zna! Kad su moji Mandoseljani vladali od Jadrana do Dunava, tvoje Rijeke nije ni bilo.“
Jedino nisam sasvim siguran je li Marko rekao da se radi o Mandoseljanima ili Borčancima, no duvanjski zetovi su takvi, pa zaključujem da se priklonio ženinoj strani, no to je sasvim druga priča.
Na primjeru Mandoseljana Ivana i mandoseljskog zeta Marka htio sam ovdje samo potcrtati tko smo i odakle dolazimo.
Sve ostalo tek je okolica plemićkog sela s velikim M i S, kako je u našem grbu oslikano.
Blago Vukadin