Možda sam malo otkačen? Možda i nisam?
Možda sam sasvim otkačen? Možda i jesam?
Nije bitno. Tko broji sitno?
Ustao sam neki dan iz postelje prilično nabrijan. Večer ranije dobio sam poruku od osobe s kojom se trenutno ne bih trebao svađati (nije bitno iz kojeg razloga i poradi kojih, životnim slučajem dodijeljenih nam uloga. Sve je to igra).
Tanja je uvijek bila smirena. Trebalo je dječurliju u razredu dovesti u red. U učionici u kojoj je bila tjelesno najmanja. Ipak je nekako uspijevala.
I prema meni je znala biti učiteljica.
Nije to ništa neobično, žene su pametnije od nas naglih volova dok rogovima od zid lupamo.
Rekla bi samo:
„Blago, polako! Razmisli malo.“
Ne bih je poslušao stoga jer bih vjerovao da je u pravu, nego zato jer znao da me voli i da mi dobro želi.
Sad se Tanja preselila u drugu dimenziju (možda se varam i možda je sve izmišljeno, ali ipak vjerujem da je ona uz mene).
Bio sam, dakle nabrijan toga jutra. Napornoj osobi htio sam reći svoje mišljenje o njenoj umišljenosti. Čuvaj se bijesnog Duvnjaka!
Natipkao sam psovke sročene u ljubaznost, i htio ih poslati. Klik, i gotovo!
Prije zadnjeg pokreta desnim kažiprstom tekst na ekranu počeo se brisati sam od sebe.
Pomislih da je negdje u tipkovnici zapala žvaka. Ili mast od namazanih ruku. Ili su djeca ljetos koristila moj kompjuter i ništa mi nisu rekla (djeca su lopovi, lažu i petljaju stalno!).
Nigdje dlake, nigdje žvake, a djeca rasuta po Njemačkoj i Zagrebu.
Sjetih se Tanje.
I svoj naglosti.
I njene smirenosti.
I naše ljubavi.
Hvala ti, anđele! Opet si bila u pravu.
Blago Vukadin