Svako dijete na svoj način je posebno, a svakom roditelju njegov klinci su najdraži, no ima još posebnije i još draže djece koja nas natjeraju da se i sami poput njih budemo – neiskvareni i iskreni. Fran, šesnaestogodišnji sin moje pokojne supruge Tanje takvo je dijete.
Zarazio me je svojim osmijehom.
Franu je mama nakon spoznaje da se približava svome kraju rekla da ne bude previše tužan, da se puno smije i da dobro uči. Za vrijeme sprovoda junački se držao, nakratko ga je svladala tuga, ali se sjetio mamina savjeta.
„Znaš, teta Vlasta“ – priča nam Fran dok gledamo slike – „Nekoliko suza htjelo je poteći, ali sam se sjetio mamina savjeta da budem veseo, pa sam ih zaustavio u oku.“
Dok se vozimo prema Austriji, gdje će Fran provesti ljetni raspust s mojim sinom Christianom, gledamo u nebo iznad Slovenije.
„Blago, što ti misliš na kojem je oblaku sada mama?“
„Mislim da je na nekom od onih većih. Zadnjih mjeseci se malo udebljala, pa na mali oblačić ne bi stala“ – odgovaram dječaku koji dok se smije sliči na Tanju od prije tridesetdvije godine, kad me je upitala ispred predavaonice kako se zovem i čime se bavim ako mi je dosadno.
Jučer smo donijeli kući album s Tanjinim fotografijama. Uvečer sam satima slušao čega se sve Fran sjeća – i gradova, i stabala, i vremena i jela, svega što sam ja već dva dana kasnije zaboravio.
„Gdje je mama ako sam ja u Zagrebu, a ti u Austriji?“ – pita me nakon zajedničke spoznaje da je Tanja uvijek s nama.
„U Zagrebu, jasno. Uvijek je tamo gdje si ti, samo kad zaspeš nakratko skokne do mene, provjeriti da nisam previše piva popio“ – objašnjavam mu logiku roditelja.
Franu ne treba puno objašnjavati, on vjeruje i zna da je tako.
Njegova mama uvijek je uz njega.
Tekst: Blago Vukadin