Dok su se mnogi odlučili za skijanje, članovi Penjačko alpinističkog kluba Macaklin odradili su turu na Čvrsnicu. Ova splitska ekipa poznata je po skijaškim turama i alpinističkim ekspedicijama, posebno na našu planinsku ljepoticu. Još jednom su uživali u čarima masiva Čvrsnice, a ovako je to izgledalo…
Prvo ga čekaš…. Nikako da padne… A kad napokon padne, padne ga malo. Onda opet čekaš…. Pa opet padne ali ga vitar raspuše u smetove ili ga skoroz premjesti..Ne daj bože južine… Eh takva nam je sudbina sa snijegom. Al opet bolje da ga ima nego da ga nema. Napokon je doša i taj dan, skupili smo se i pravac Blidinje. Za razliku od dosadašnjih ranojutarnjih kretanja ovaj put dolazimo dan ranije. Uspijevamo pronaći smještaj na Blidinju i spavamo u Hajdučkim vrletima. Tu subotu bilo je gotovo nemoguće naći smještaj na Blidinju! Kako i ne bi kad je vikend bio prava poslastica-sunčani zimski dan bez vjetra je pred nama.
Kako bi što bolje iskoristili kratke zimske dane planiramo ranije buđenje jer je pred nama cijelodnevna tura. Već u 8:20 smo na skijama i jutarnju ćakulu zamjenjuje zveckanje vezova i škrputanje krzna dok kližu po snijeg. Dok hodamo šumom Borićevca kroz glavu nam struji misao kako je čudno što osim nas nema nikoga. U biti smo bili počašćeni što ovaj dan planinu imamo samo za sebe. Sa prvom klekovinom i napadalim snijegom misao nam je iz glave isčezla a dolaskom u jarugu postalo nam je jasno zašto u zimskim usponima ( kada je potrebno cijelo polje propiješaćiti i isto to napraviti u povratku) osim nas gotovo da nema nikoga. Korak po korak i dolazimo na Marendu i tu se zadržavamo dulje no inače. Ranije smo stigli pa nas sjena Mandaruše ne tjera na brz povratak hodanju. Oko nas je snijegom prekrivena kleka koja će nam zadavat dosta muke pri silasku tj. skijanju. No vragu brige došli smo guštat pa nastavljamo dalje. Korak po korak i već smo u podnožju stijene i pred nama je SI padina Mandaruše ( u našem žargonu- via normale). Snijega je manje no ikad. Velikim dijelom uzrok je orkanski vjetar kojeg je suhi snijeg naprosto raspuhao. Stijene vire ali nije nemoguće. Pazit ćemo pri povratku i sve će biti dobro. Čvrstina podloge varira od metra do metra. Andra smo nagovorili da proba izać skijama na vrh Mandaruše. Poznato nagovaranje ” Ajde Andro još nitko nije izaša na skijama na Mandarušu” je upalilo i čovik je odavlija strminu i izaša na vrh. Svaka čast! Vrh je nagrada za uspon. Grije nas sunce i ne da nam se ić nazad. Što od lipote što od pomisli na svu klekovinu koja nas čeka ispod Marende. No dan je kratak i valja nam poć jer sigurno će nas uhvatit noć. Spuštamo se niz padinu i hvatamo nešto mekšeg snijega u jarugama do Marende. Užitak! Na marendi se dijelimo u skijaško- hodačke dvojke. Andro i Buco pokušat će se spustiti skijama do Boričevca i pritom nastojat sačuvati sve kosti nepolomljene. Iako mlađi , Frane i Toni mudrije odlučuju stavit skije na ruksak. Ne pitajte kako smo se spustili ali spustili smo se. Definitivno jedna od luđih vožnji otkad pohodimo Čvrsnicu.Naročito zadnjih 10 min suton vožnje kroz šumu. What a blind ride!
Nakon 10 h hoda ponovno smo kod auta. Ekspresno preobuvanje i pospremanje opreme popraćeno je instanim zamrzavanje robe na nama. Glavno da smo kod auta i da smo svi čitavi. Tek još standardna drhtavica u autu… Ma samo laganini….
Izvor: blidinje.net
