Topla ruka nekad dječjim čelom pređe
i smiju se oči skupa s glasom, blago.
Kako vrijeme ide! Sve rjeđe i blijeđe
uspomena vraća milo nam i drago.
U grobovim’ sniju, u mislima žive
i u vjeri, nadi da je život jači
od starosti svake, il’ od magle sive,
dok se njena tuga u groblje uvlači.
Blago Vukadin