Ako za nekoga kažemo da je ljubokrvan, onda to znači da on poznaje, i k tomu voli, svu svoju rodbinu do devete kapi krvi. I ne samo svoju… I ne samo do devete… Obvezno dolazi na sva krštenja, pričesti, krizme, rođendane, obljetnice mature, mise na greblju, derneke, svatove i sprovode, a ne propušta ni bolesnička pomazanja.
Ako te sretne u gradu, taj daleki rođak za kog ne znaš ni kako se točno zove (znaš ga ono – iz viđenja) pozvat će te na kavu i ručak sebi u kuću. Nakon dužeg objašnjavanja shvatit ćeš kako ste rodijaci, ali ćeš do večere to opet zaboraviti.
Naime, daljnja rodica tvoje pokojne prababe, one što je imala rodbinu u Bogdašiću, udala se iz Bogdašića pravo u Oplećane. Njezina Mara udala se u Gornju Lipu i rodila Anu. Anina kćer Luca je emigrirala u Australiju i tamo se udala za nekog Škota, a ljubokrvni rodijak je sin te Luce. Došao je sad nakon 12 godina ponovo u Duvno. Dok ti nisi siguran jesu li pokojna prababa i navodna rodica iz Bogdašića zaista bile u srodstvu, novoproglašeni rodijak toči Žilavku iz Gornjeg malog ograđenika i reže domaći pršut. Kad malo popiješ, tebi se čini da je baš ovo pravi čovik i tvoj rodijak sto posto.
Kad ti već razjasni vaše srodstvo, prelazi dalje na selo. Sve je naučio od svoje pokojne babe Ane. Objašnjava kako je balduza one žene što je bila jetrvi tvoje sestre ‘enga u svatovim zapravo kuma njegove izvanjske tetkane… Dobro, to je već malo teže povezati i pametnijem čeljadetu.
Dok iz grada voziš kući, vino te lijepo grije i pršut još sladi usta. I misliš se: Baš je ljubokrvnost dobra osobina. Prava! U ovom suvremenom svijetu, to je ono što nam nedostaje.
Tekst: T.M.