Jednoga toplog popodneva u mjesecu kolovozu, anno domini 1971, prošetao je pokojni Paško Šarac sa svojim sinom Markom kroz selo, a Marko je iz Amerike donio novi foto-aparat u boji kakvih u to doba nije bilo puno ni u cijeloj ondašnjoj državi, pa ni u Mandinu Selu, te je tako nastala ova slika.Što je koji Mandoseljan toga dana radio uglavnom nije ostalo zapisano. Neki su vjerojatno vrli žito, drugi su pili kavu, treći su spremali kofere za Njemačku, a Jakica, njegova žena Gajtanuša i nevjesta Batakuša radili su po običaju u prvoj i jedinoj privatnoj pilani u našem kraju, rezali daske dvice i petice, sklanjali murale, čistili cekular i planirali koliko građe tog dana još moraju pripremiti prije nego stigne nova narudžba.O Jakičinoj pilani bilo je već govora na ovoj stranici, ali je ovo, ako se ne varam, prva slika u boji na kojoj se lijepo vidi gdje se je ona nalazila i kako je izgledala.
Između Jakičine i Mirkine kuće, iznad seoskog puta, vrijedna čeljad nasula je puno materijala, poravnala teren i učvrstila ga velikim stijenama, pa je posao krenuo i potrajao sve dok Jakica nije ostario i dok njegova i Mirkina djeca nisu proširili posao i otvorili druge firme.
Ova slika ujedno je prilika sjetiti se još jednoga od prvih mandoseljskih poduzetnika, od onih koji su znali da im nitko ništa neće pokloniti ako sami ne zasuču rukave.
Iako je većina Mandoseljana u potrazi za boljim životom krenula preko granice, u zapadnu Europu, bilo je nekoliko njih kojima to nije bilo moguće, a nekima poput Jakice ili Ante Marijanova čak i zabranjeno.No, mogla im je vlast oduzeti slobodu kretanja, ali ne i volju za rad, pa je Jakica silom prilika otvorio pilanu, a Ante Marijanov nakon povratka iz zatvora, dvjestotinjak metara od Jakičina pogona, blokovima je sazidao malu kućicu i u nju postavio prvi električni mlin u našem kraju.
I pilana, i mlin, i Jakica, i Ante desetljećima su neumorno radili. Sve dok se strojevi nisu umorili.
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Ivan Šarac Paškin