NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Zasučimo rukave!

Današnje Evanđelje sam, suprotno običaju, pročitao tek nakon pisanja teksta koji mi se od ranog jutra mota po glavi. Najprije sam mislio pročitat Evanđelje, a onda pisati, no odlučio sam se na prethodno pisanje bez predloška. Stavio sam svoju vjeru na probu, želio sam vidjeti što se događa kad pišeš bez predloška. Ne pozivam se na Evanđelje i Isusovu priču o radnicima i žetvi jer je tekst pisan prije čitanja.

Pročitajte tekst koji je pisan prije čitanja Evanđelja i prosudite sami!

Ljudi kažu svaki put, na poziv da se nešto radi: “Problem je što mi nemamo Hrvata, problem je što nas vode izdajice, problem je što nas tlače ovi ili oni, potkradaju “naši ili njihovi”.

Kako god da okrenemo očito je problem u našim glavama i osjećaju da bi netko drugi trebao nešto odraditi, a mi smo ti koji bismo ga rado savjetovali što bi on trebao raditi i tako nama, kritizerima, pokazati da je dostojana, ali ne daj Bože da se on usudi nešto napraviti što i nas same proziva, e onda ćemo mu reći sve što ne će moći i sve što nije moguće, jer da je moguće, mi bismo odavno, kao moralni i vjerni Hrvati, to napravili, ali budući da mi to ne radimo, nego sjedimo, onda je sigurno da to nije moguće.

Ova logika osobne neodgovornosti i prebacivanja problema na imaginarni pojam takozvanoga glupavog naroda je dokaz imopotencije, duhovne, intelektualne i akcijske.

Kakvi smo mi to borci, kad nas kukavice vode? Kakvi smo mi to kršćani, kad nas nevjernici usmjeravaju? Kakvi smo mi to karakteri, kad nas lopovi i kriminalci oduševljavaju?

Nama ne treba novi narod, hrvatski je dovoljno pokazao kroz povijest, uostalom i sami smo taj narod. Nama ne treba ništa osim volje i vjere da možemo učiniti ono što nam je potrebno za slobodu i prosperitet, napredak ili kako god želite.

Nikakve velike investicije u neke fondove, subvencije i ne znam što. Nama trebaju zakoni koji se zasnivaju na našim nacionalnim tradicijama, na odgovornom poimanju svijeta i stvorenoga te na odlučnosti koja nam nedostaje.

Takvi zakoni bi omogućili kreativnost duha i slobode, otkrili bi nove mogućnsoti i dali nove okvire. Za te zakone nam ne trebaju milijarde, trebaju nam glasovi onih kojima je pun kufer da ih vode “izdajnici, lopovi, kriminalci, jugofašisti….”

Ne treba nikakva posobna sposobnost i program investicija da bi država napravila pomak, trebaju nam odlučni ljudi koji žele ući u Sabor i donositi zakone koji omogućavaju punu slobodu hrvatskog naroda te povrat ukradene imovine, deblokadu sirotinje i postavljanje temelja za ponovno useljavanje dijaspore.

Takavi programi su jednostavni, ali nisu laki, za njih ne treba puno papira, za njih treba puno srca i vjere u Boga.

A svi oni koji misle da nema dovoljno pametnih i sposobnih, po kriterijima ovih sadašnjih vladara, ja mogu samo reći: Imamo mi daleko pametnijih i sposobnijih, čak i po njihovim kriterijima, ali prestanimo stalno naše ljude i pokušaj promjena proglašavati utopijama.

Zar ne bijaše utopija hrvatska država 41. i 91.?

Petnaest hrabrih je bolje nego petnaest tisuća omalovažavajućih i uplašenih. Meni je dosta jugofašista i kosovske djece koja nam pripremaju novu definiciju našeg domoljublja!

Rađe crknut nego da mi bivši Titovi omladinci kroje moj put!

A na tebi je da odlučiš za sebe. Tvoj izbor! Ja te ne ću ni žaliti ni sažaljevati, ali te ne ću ni proklinjati jer proklet će biti onaj koji zna da je mogao, a nije imao hrabrosti.

Koji je put ispravan?

Nemam pojma.

Ja imam dogovor s Bogom, on nek radi svoj posao, a ja ću svoj. Do sada je On uvijek odradio više od mene, a ja se na Njega tužio. Sad je vrijeme da i ja odradim nešto malo više, a On će reć koji je put ispravan, možda ih je više.

Lijepu nedjelju Vam želim iz zemlje u kojoj je sve skuplje nego u Hrvatskoj, a narod tusuću puta siromašniji i opet pjeva u pet sati ujutro.

P.S. Nakon čitanja Evanđelja u Togu, mogu samo reći: pozvani smo zasukati rukave i krenuti u žetvu. U ovom kontekstu je to politika, ali njive su razlilčite kao i srpovi, kose i motike.

Poruka današnjeg Evanđelja je jednostavna i vječito aktualna:

Bog nas poziva u žetvu, on plaća punu plaću svakome, onome koji je od jutra na polju, ali i onome koji se priključi pred mrak. Za Boga i akciju nikada nije kasno. U privatnom, ali i u društvenom životu.

One, koji Bogu pokušaju propisati pravila nagrađivanja i odredbe tko i koliko je zaslužio, Bog pokazuje vrata i daje im nogu u stražnjicu.

Svi smo pozvani, a na nama je da budemo dio tima koji će preokrenuti tijek žetve i onemogućiti da žetva propadne.

U privatnom životu smo zasijali puno toga, možda su naši roditelji u nama posadili sjeme dobra, a možda i sami to stalno radimo. Ne dopustimo da to dobro propadne. Ne sumnjajmo u sebe i svoju snagu!

U politici su naši branitelji zasadili sjeme slobode i zalili ga krvlju. Na nama je da ne budemo lijeni i da i mi odradimo svoj dio posla. Ne sumnjajmo u ispravnost njihove žrtve!

Ne pjevajmo žalopojke, zasučimo rukave!

 

Tekst: Vinko Vukadin