Mjesec travanj za mnoge je najljepše doba u godini – sunce je ojačalo, dani oduljili, kosti se ugrijale.
Život nastaje i obnavlja se oko nas i u nama.
Mjesec travanj je za mnoge duvanjske obitelji unatoč ljepoti prirode prije svega mjesec tuge i sjećanja na mladiće, na hrvatske branitelje koji su početkom travnja 1992. godine poginuli na Kupreškom polju.
Puno ih je bilo.
Gledam slike na našoj mandoseljskoj stranici, čitam imena i datume rođenja. Neka lica prepoznajem, za druge znam iz kojeg su sela, trećih se sjećam iz škole ili kafića.
Većina tih heroja je moje generacije.
U istom smo okružju odrasli, slične smo snove sanjali.
Ali ima jedna velika razlika među nama – oni su bili hrabri.
Ja manje.
Za sve čovjek može naći izgovor pred selom ili pored šanka.
Pred samim sobom teško.
Nikako.
I branitelji čije kosti su rasute po Kupresu mogli su tražiti razlog da se sakriju, pobjegnu ili prave gluhi.
Oni to međutim nisu učinili.
A imali su i oni žene, djecu, punice, posao i brige.
Mi, koji iz bilo kojeg razloga nismo branili svoj zavičaj pred pomahnitalom soldateskom, možemo tim hrabrim ljudima samo reći „Hvala“, a njihovoj već odrasloj djeci, ženama, roditeljima i svima s kojima su dijelili svoje nade u osunčani travanj poželjeti ono što želimo svojim najbližima – ljubav, zdravlje i život bez rata i nevolje.
Neka im dragi Bog udari pokoj vječni.
Tekst: Blago Vukadin