S fra Martinom je bio i plemeniti fra Blago Karačić, dobri duh kongorske župe. Jednako drag i starima i djeci, a osobito mladima: momci su otvorenih usta slušali njegove potresne priče o širokobriješkim mučenicima i strahotama komunističkih zatvora. No fra Blago je bio i veliki šaljivdžija, dugogodišnji počasni član kongorskih ‘starih momaka’. Umjetnička, gotovo djetinja duša, pravi svjedok Božje veličine i blizine! U Kongoru je došao zbog zdravlja, radi čistog zraka i zdrava duvanjskog podnebija. I ostao dosta dugo. I nakon što je fra Martin otišao iz Kongore. Dobar je bio u ‘tandemu’ i s fra Martinom i s novim župnikom fra Petrom Vlašićem. Fra Petar (r. 1938. u Sovićima), drugi veliki graditelj u Kongori, po mnogim osobinama sličan davnom fra Pavi Šimoviću, upustio se u obnovu crkve. Župljani su odlučili obnoviti staru crkvu, a ne praviti novu. No stara se danas više ne može ni prepoznati: dobila je puno ljepši i veličanstveniji izgled. Konačno je Kongora dobila dostojnu i spomeničnu (za svoje prilike) crkvu, s kojom se može ponositi.
(nastavlja se)
Izvor: Robert Jolić: Župa Kongora, 1993.