…Seljanka sam koja nemam škole, sve sam teške opisala boli.
Napisala nepismena žene ova, sada krvava vrimena…
Iva Krstanović, 12. prosinca 1991.
U prosincu 1991. godine rat je bjesnio diljem Lijepe naše. Razaranja hrvatskih gradova i sela su svakodnevna, a o brojnim ljudskim žrtvama da i ne govorimo. Vukovar je već pao i okupiran, kao i dobar dio RH. Pogibije su česte i svakodnevne diljem čitave Hrvatske, izložene napadima četnika i postrojbi nekadašnje JNA. Kako je sve ovo vidjela Iva Krstanović, žena iz Sarajlija (sestra pokojne Mare Šarac Papuše iz Mandina Sela, kojoj je i dala ovu pjesmu, naslovljenu kao „Hrvatska tragedija“. Napisala ju je 12. prosinca 1991. godine. Mara je pjesmu darovala svojoj rodici Ruži Šarac (mojoj majci), koja ju je sačuvala i predala meni). Sada ju objelodanjujemo javnosti.
Ove noći neda mi se leći,
nešto ću vam o zločinu reći.
Milošević, Bog mu ned’o vlasti,
Hrvatsku zemlju upropasti
Po Hrvatskoj ubija i hara,
hoće neku Srbiju da stvara.
Oj Srbine, moraš povijest znati,
u Hrvatskoj živjet će hrvati.
Razorio sela i gradove,
popalio kuće i stanove.
A još ću vam reći veće jade
masakriro stare i mlade.
Zamislimo jednu strašnu rijeku,
krv i suze valovima teku.
Promatrači odaju da vide,
u bolnici teške invalide.
Ranjeni su na hrvatskom boju,
čuvajući domovinu svoju.
Mnogi su stradali i pali
za Hrvatsku život svoj su dali.
Ugrožena sela i ulice, nigdje nema ni starca ni dice.
Otišlo je sve u izbjeglice.
A koji su u kući ostali četnici su streljali i klali,
radili su što su gore znali.
Ostvariše svoju davnu želju,
poravnaše crkvu po temelju.
Nište groblja, ruše spomenike,
ubijaju mlade svećenike.
Hrvatska je zavita u rane,
sad čeka Božićne blagdane.
Nemere se veseliti niko,
samo plakat mlado i veliko.
Vukovar se junački borio
nikome se nije pokorio.
Na kraju se borio i pao
svim hrvatim teško je i žao.
Zarobljenim i ranjenima
plač i tuga čuje se do Rima.
Papa Ivan za mir moli,
jer ga srce za Hrvatsku boli.
Što se zbiva dvadesetog vijeka
to će povijest pisat uvijeka.
Seljanka sam koja nema škole
sve sam teške opisala bole.
Napisala nepismena žena
u ova krvava vrimena.
Tekst: Iva Krstanović, Sarajlije, 12. prosinca 1991.