U popisu franjevačkih samostana De conformitate vitae B. Francisci Bartolomeja Pizanskog, nastalom oko 1390. godine, u sklopu kustodije Dalmacije (Dalmae) spominju se samostani: In Monte (Imotski), Cetina (Vrlika), Stagnum (Ston), Novum Castrum (Novi na Neretvi), Bistrica (Livno) i Lamoc (Glamoč). S druge strane, u kustodiji Hum (Culmo) navodi se, između ostalih, i samostan de Clyvna, dakle u mjestu Clivno. U ovakvom rasporedu odmah upada u oči činjenica da nedostaje duvanjski samostan. Istaknuti povjesničar duvanjskog kraja, fra Robert Jolić, bezuspješno je nastojao dokazati da se duvanjski samostan zapravo spominje pod imenom Novi Castrum, smještajući taj “fantomski” samostan na mjesto današnjeg Tomislavgrada.
Ipak, povijesne izvore ne treba silovati. Iako nisam povjesničar po struci, već tek strastveni ljubitelj povijesti, nudim novo rješenje ove zagonetke. Naime, postojanje franjevačkog samostana na prostoru današnjeg grada Tomislavgrada ne može se dokazati, što ne znači da na prostoru današnje općine samostan uopće nije postojao. Naprotiv, postojao je, ali ne u sastavu kustodije Dalmacije, već u kustodiji Hum.
Ovu zagonetku dosadašnji autori nisu mogli odgonetnuti jer se u literaturi jednoglasno smatralo da su Clivno i Bistrica zapravo sinonimi za isto mjesto – Livno. Međutim, pažljiva analiza vrela otkriva istodobno postojanje dvaju zasebnih urbanih i sakralnih središta: Bistrice (što je nesporno današnje Livno) i tajanstvenog mjesta Clivna, kojega Bartul Pizanski izričito stavlja u Hum (Hercegovinu). To izravno potvrđuje i oporuka splitskog građanina Andrije Pervošijeva iz 1367. godine. On je novčane legate ostavio franjevačkim samostanima u više mjesta, eksplicitno navodeći samostane „…in Bistricia, in Clivno“. Konačno, i papinska kancelarija razlikuje dva zasebna samostana Bosanske vikarije: Bistricu i Clivno. Zbog toga je potrebna temeljita revizija ne samo povijesti Livna, već i cijele regije.
Ova se teritorijalna podijeljenost jasno vidi i u kasnijim izvorima. Na zemljovidima iz 17. stoljeća ucrtano je Hliwno (današnje Livno), ali i znatno južnije od njega, na komunikacijskom pravcu između Imotskog (Imoschi) i Županj-Potoka (Zupanpotok/Dumno), utvrđeno mjesto pod imenom Clivno. Otac naše crkvene geografije Daniele Farlati (1690. – 1773.), oslanjajući se na starije vatikanske predloške, bilježi: „Oppidum, cui nomen est Dumno… cui finitimus est pagus… qui Clivnus dictur…“ (Gradu kojemu je ime Duvno susjedno je selo koje se zove Klivno). Budući da današnji grad Livno niti u jednom povijesnom ili geografskom kontekstu nije bio „susjedno selo“ ili sastavni dio užega duvanjskog kraja, Farlatijev se Clivnus/Clivno/Cleuna prostorno može odnositi isključivo na neko današnje duvanjsko naselje.
Činjenica da makarski biskup fra Bartul Kačić-Žarković u svojim izvještajima Svetoj Stolici (između 1626. i 1630. godine) bilježi samo tri župe Duvanjske biskupije – Ramu, Kupres i Slievno – sili nas na zaključak da se iza naziva Slievno u stvari krije danas zaboravljeno duvanjsko mjesto Clivno. Ono je, po svemu sudeći, bilo matica svih današnjih duvanjskih župa. Župu Slievno/Clivno spominje i biskup Marijan Lišnjić u svojim izvještajima između 1672. i 1675. godine. Poistovjećivanje ovog Slievna/Clivna s Livnom klasično je nasilje nad izvorima; Livno nikada nije bilo u sastavu Duvanjske biskupije, niti su ga ikada vizitirali makarski biskupi u svojstvu administratora Duvanjske biskupije.
Kao što je rečeno, utvrđeni lokalitet Clivno (označen simbolom utvrde na starim kartama) smješta se na pravac između Imotskog i Županj-Potoka te unutar Farlatijeva opisa duvanjskog kraja. Jedina povijesna utvrda na tom potezu nalazila se u današnjem Roškom Polju. U prilog ovoj lokaciji ide i zapis engleskog diplomata i putopisca sir Paula Rycauta. On je 1665. godine iz Uskoplja najkraćim putem krenuo prema Splitu te zabilježio da je prošao kroz polje zvano Clivno. Budući da najkraći put od Uskoplja za Split (preko Duvna i Aržana/Imotskog) uopće ne vodi preko Livna, jasno je na koje je polje Rycaut mislio.
Izvori nedvojbeno pokazuju da je Clivno izvorni i znatno stariji naziv, posvjedočen u dokumentima još 1367. godine. Naziv Rog javlja se tek 1444. Godine. Ipak, stari crkveni i geografski izvori paralelno su zadržali izvorni naziv Clivno/Slievno sve do 17. stoljeća, dok se današnje ime Roško Polje u izvorima prvi put javlja tek 1671. godine. Ovakva promjena naziva mjesta kroz povijest nije neobična pojava na našem prostoru (primjeri su Županj Potok – Duvno, Bistrica – Livno, Pliva – Jajce, Drijeva – Gabela, Dalmisa – Omiš).
Za sada mora ostati otvoreno pitanje jesu li se franjevci oko 1360. godine nastanili u tada već napušteni, prastari benediktinski samostan sv. Ivana u Roškom Polju ili na nekoj drugoj obližnjoj lokaciji. Također, otvoreno ostaje i pitanje samog titulara tog samostana. No, o tim detaljima, nekom drugom prilikom.
Poljica Imotska, 9.11.2026.
Ivan Lozo
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.