Uprava Hercegovačke franjevačke provincije dogovorila se s čitlučkim župnikom fra Bernardinom Smoljanom da se posmrtni ostatci fra Didaka Buntića prenesu iz Čitluka u Mostar. Akcija je izvršena u srpnju 1938. pod okriljem noći i stražom mostarske policije uz sudjelovanje nas dvadesetak bogoslova i nekoliko franjevačkih svećenika uključivši provincijala fra Matu Čuturića i mjesnog župnika. Fra Didakove kosti (netaknut kostur) prenesene su iste godine iz Mostara na Široki Brijeg.To je bila nezapamćena svečanost kada su se nepregledne kolone ljudi kretale prema njegovu konačnom počivalištu i sudjelovale na zborovanju pred crkvom gdje su razni govornici veličali Didakova životna postignuća (fra Gabrijel Cvitanović, dr. Božo Nikolić i drugi). Fra Didak je umro 3. veljače 1922.u Čitluku od kljenuti srca i bio pokopan na mjesnom groblju Podadvor.
Fra Bernardin Smoljan pozvao je nas bogoslove iz Mostara iste godine na proslavu svetkovine Krista Kralja, zaštitnika te župe. Toje bila nadahnuta manifestacija žive vjere toga naroda i raspjevane kršćanske zajednice. U središtu slavlja isticala se oduševljena mladež koju je organizirao te vjerski i liturgijski odgojio bivši dugogodišnji župnik fra Paško Martinac (1918. – 1936.). On je u toj župi bio pokretač liturgijskog pokreta u čemu je predusretao smjernice Drugog vatikanskog sabora. Svojom svetačkom pojavom osvajao je ljude i uvodio ih u tajne kršćanske vjere i vječnog spasenja.
Fra Paško (Ivan) rodio se 23. lipnja 1882. u G. Dragićini, jednom od naselja hercegovačke župe svetoga Stjepana u Čerinu koji pokrajinski pripada samostanu u Mostaru. Pučku školsku poduku primio je u rodnom mjestu i svoje daljnje školovanje nastavio na Sirokom Brijegu. Nakon dovršene srednje škole nastavio je bogoslovne nauke u Mostaru i završio ih u Paderbornu (Njemačka) gdje je 14. kolovoza 1907. zaređen za svećenika.
Gotovo cijeli svoj svećenički život proveo je u dušobrižništvu na raznim župama i svagdje ostavio vidan biljeg svoga bogatog rada. Odlikovao se dubokom pobožnošću i društvenom zauzetošću što je nastojao prenijeti i na svoje župljane koji su ga zbog toga visoko cijenili i s njime usko surađivali. Tu djelatnost posebno je razvio u čitlučkoj župi za svoga župničkog djelovanja i plodonosnih uspjeha. Ovdje je župu liturgijski organizirao i uzorno obnovio kod dijeljenja svetih sakramenata i misnih obreda. Posebno je u to uključio mladost koja ga je nosila na krilima vjere i s njime usko surađivala. On je u toj župi postao prava legenda jer ju je uzdigao među najuglednije katoličke zajednice u Hercegovini.
Plodove svoga nesebičnog rada darovao je i drugim župama (Goranci, Gradnići, Međugorje), koje je duhovno obnavljao i u njima svećeničkim životom svjedočio. Pri završetku Drugoga svjetskog rata bio je župni vikar u Veljacima (1944. – 1945.) gdje je u neizvjesnosti ratnih zbivanja dijelio patnje sa svojim župnikom fra Julijanom Kožulom. To je bio suton njegova života kada je s fra Julijanom zajedno molio, zajednički plakao i u pokorničkom kajanju ispijao posljednje časove života.
Postavlja se pitanje kada je fra Paško ubijen i na kojem mjestu pokopan? Taj problem postaje još zapleteniji nakon što su fra Julijanovi posmrtni ostatci identificirani u Zagvozdu (Dalmacija). Imam dojam da je fra Paško dragovoljno otišao u smrt s nakanom da zaštiti druge, poglavito svoga subrata i supatnika fra Julijana Kožula. Obojica su smaknuti kao starozavjetna braća Makabejci koji su umiralizalažući se za zakon i objavljene poruke Svetoga pisma. Fra Paško i fra Julijan orošenih su zjena prije smrti zanosno pjevali pjesmu hvale svemogućemu Bogu, baš poput češljugara koji biglišu u šljivicima naših gajeva.
Fra Paško je živio 63 godine ugrožene neimaštinom, beogradskim bezvlađem i komunističkim nasiljem da bi konačno završio kao mučenik. Kroz trideset osam godina svoga svećeništva djelovao je u zrcalu Božje prisutnosti i Kristove majke Marije kojoj se stalno molio i njezinom se zagovoru povjeravao. Njegovo svetačko življenje pretvorilo se nakon životne agonije u proplamsaj vjere i u preobraženje tijela oblivena krvlju osobnog svjedočenja. U tom svjetlu vjere tjelesni bolovi prestaju i zloća se pretvara u osudu. Fra Paško je bio pravi asketa koji je svoj život darovao za druge. U porazu je postao pobjednik i s aureolom mučenika nadvladao svoje mučitelje.