JE LI PRIDJEV SVETI SASTAVNI DIO OSOBNIH IMENA?

objavljeno u: NOVOSTI | 0

      U Vjesniku od 26. III. 1994. pročitah jezični savjet LJ.Š. pod naslovom Ima li Sveti Petar ime? U članku autorica kategorički tvrdi :“ Svecu je ime Sveti Petar (kao i Svetom Ivanu i Svetom Marku …). Pridjev sveti nije odvojivi i proizvoljni atribut i nelogično ga je pisati malim slovom kad se sve sastavnice osobnog imena, nadimci i atributi, pišu velikim slovom.“ 

      Čime dakle jezična savjedodavka potkrepljuje tvrdnju koju donosi Anić – Silićev Pravopis (1986.), a koja je u raskoraku s dotadašnjom hrvatskom pravopisnom praksom i s gramatičkim tumačenjem pridjeva sveti ispred osobnog imena? Prvi joj je dokaz za to „činjenica da se imena svetaca nikad ne javljaju bez pridjeva sveti“. A upravo je, kako ćemo vidjeti, to sporno. U Novome zavjetu uz ime Šimuna Petra, sina Jonina, apostola i prvaka apostolskoga, nikad se ne pojavljuje atribut sveti, kao ni uz ostala imena apostola i evanđelista. Taj mu je duhovni kvalifikativ, duhovni naslov kasnije dala kršćanska tradicija, katolička i pravoslavna, dok ga je protestantska tradicija, prema načelu sola Scriptura odbacila, jer ga nema u Pismu (Scriptura), u Bibliji. Protestantima je sveti Petar, apostol, naprosto apostol Petar, ili, kad je iz konteksta jasno, samo Petar.

     Tkogod će prigovoriti da treba razlikovati novozavjetno doba, dok Petar još bijaše grešnikom, od kasnije katoličke i pravoslavne tradicije, koja mu je, za razliku od protestantske, dodijelila taj duhovni naslov. Da nije tako, reći će nam ne samo protestantska nego i katolička nabožna, teološka i povijesna literatura, kao i domaći i strani leksikoni i enciklopedije. Evo nekoliko primjera:“Sasvim je neprijeporno da je Petar bio u Rimu; to potvrđuje i 1. Petrova poslanica …“; „Pavao vidi tu životnu zajednicu vjernika s Kristom u slici tijela …“ ( Riječ je o obraćenom Pavlu, a ne o grešnom Savlu!);“Apokaliptička literatura općenito, a Ivanovo Otkrivenje napose, voli simboličke brojeve …“ U Danici, katoličkome pučkom kalendaru, atribut sveti ili blaženi ne nalazi se ni uz jedno ime sveca ili blaženika! 

      Dakle, atribut sveti pojavljuje se uz osobna imena samo onda kad se želi istaknuti svetačko štovanje neke osobe, a u pučkim je sredinama učestaliji jer one uglavnom sveca s te strane i poznaju. Osim toga, atribut sveti ispred osobnih imena ne određuje jednoznačno identitet osobe. Kad kažemo sveti Petar, nije jasno o kojem je svetom Petru riječ. Misli li se na apostola Petra, Šimuna, sina Jonina (Bar Jona), ili na sv. Petra Krizologa, sv. Petra Damijanskoga ili pak na sv. Petra Cetinjskoga (vladiku Petra I. Petrovića)? Tako je i sa sintagmom sveti Ivan. Koji sveti Ivan? Je li riječ o evanđelistu Ivanu, o Ivanu Krstitelju, o Ivanu Zlatoustome, o Ivanu Ljestvičniku, o Ivanu Damaščanskome, o Ivanu Kapistranu, o Ivanu Boscu?  

     Prema tome, tvrdnja „da se imena svetaca nikad ne pojavljuju bez pridjeva sveti „ očito nije činjenica već površan, neprovjeren dojam. Takvu „činjenicu“ Lj.Š. nastoji potkrijepiti zakučastim i spornim uspoređivanjem sintagma kralj Zvonimir /sv. Petar te promjenom njihova redoslijeda: Zvonimir, kralj hrvatski /Petar, sveti čovjek, svetac. Sintagma kralj Zvonimir ostala bi semantički indentična i u inverziji, dok sintagma sv. Petar u inverziji (Petar, sveti čovjek, svetac ) ne bi jednoznačno određivala identitet osobe. Zacijelo je sintagma Zvonimir, kralj hrvatski, jednoznačnija od sintagme Petar, sveti čovjek, svetac, no jednako tako valja reći kako je i sintagma kralj Zvonimir jednoznačnija od sintagme sveti Petar, a pogotovo od sintagme Sveti Petar. Ne znamo kojeg drugog kralja kojemu bi bilo ime Zvonimir, no više je svetih Petara, kao što je rečeno. Sintagma Sveti Petar još je neodređenija, jer, uz više osoba kojima je ime Petar i koje se štuju kao sveci, ona uključuje ime blagdana, crkvene objekte, toponime … ! Učeno dakle dokazivanje, zasnovano na krivoj premisi, „činjenici“ koja to nije, još nas više zapliće. Čini se, međutim, da se na spomenutim primjerima naslućuje rasplet.

      Upravo se na primjeru sintagma sveti Petar (osoba) i Sveti Petar (crkva, toponim … ) može pokazati kako je pridjev sveti izostavljiv u prvome i neizostavljiv u drugome slučaju. Zamisliva je i logična rečenica: Isus je prekorio Petra zbog njegova kukavičluka. Logično je reći: Bio sam u Svetom Petru u Rimu, ali se ne može reći: Bio sam u Petru! Na to ukazuju i srasli dijelovi atributa sveti (su-) u toponimima Supetar, Sutivan, Sućurac, Sustipan … , premda je riječ o dalmatskome jezičnom supstratu. Zanimljivo je primijetiti kako i u francuskome jeziku postoji opreka saint-Pierre (osoba) i Saint-Pierre (sakralni objekt, toponim, blagdan …) pa je, kao i u hrvatskome, u prvome slučaju atribut saint pokretljiv i izostavljiv, a u drugome slučaju vezan, što je označeno crticom i velikim slovom.    

      Dakle, pridjev sveti ispred osobnih imena odvojiv je i proizvoljan atribut, duhovna titula, pravopisno jednaka bilo kojoj drugoj svjetovnoj (pl., vitez, barun, grof, knez; gospodin, drug; udarnik, junak rada, narodni heroj … ) ili crkvenoj tituli (sluga Božji, blaženik; mučenik, ispovjedalac, naučitelj; apostol, evanđelist; đakon, prezbiter, biskup, papa; opat, prior, gvardijan, fra, don …) pa ga je logično pisati malim slovom. Naprotiv, pridjev sveti sastavni je dio imena blagdana (Sveti Petar i Pavao), sakralnih objekata (Sveti Petar u Rimu) i toponima (Sveti Petar u Šumi) kad se oni pišu u sažetu obliku, bez generičkog pojma, pa ga je logično pisati velikim slovom. Može se to ilustrirati sljedećom rečenicom: Na Svetog Petra (i Pavla) bio sam u Svetom Petru u Rimu kako bih odao počast svetomu Petru, apostolu. Dakako, ostaje otvorenim pitanje kako pisati imena blagdana, sakralnih objekata i toponima kad se spominje i generički pojam (blagdan, crkva, zaljev, rijeka, vrh … ). Tu, osobito kad je riječ o sakralnim objektima, pravopisna norma nije bila dosljedna ni prije Anićeva i Silićeva pravopisa. Pisalo se Sveti Petar (u Rimu), ali crkva svetog Petra. Ako bismo se opredijelili za mijenjanje dosadašnje prakse, logično bi bilo drugu, „analitičku“ sintagmu pisati:Crkva svetog Petra, jer se u njoj razaznaje sakralni objekt i osoba kojoj je posvećen. No ovdje to pitanje ostavimo otvorenim.

     Vratimo se ponovo pitanju postavljenu u naslovu ovog članka. Premda je pokazano da pridjev sveti ispred osobnih imena nije sastavni dio imena, time nije rečeno da taj pridjev, načelno i praktično, ne može nikad postati sastavnim dijelom osobnog imena. Zanimljivo je da LJ.Š. nije uočila pravila premda je ono implicitno prisutno u tri primjera što ih je ona navela: Ljudevit Posavski, Dumas Sin, Krešimir Četvrti. Pridjev sveti, kao i bilo koji drugi pridjev, redni broj ili imenica, postaje sastavnim dijelom osobnog imena tek kad se fiksira u inverziji. Uzmimo primjer Krešimir Četvrti. Redni broj je postao sastavnim dijelom imena, ali iza njega, i više se ne može staviti ispred imena a da se značenje ne promijeni. Ne može se reći Četvrti Krešimir! Ali je sasvim logično reći ovako: U razredu su četiri Krešimira, prvi sjedi u prvoj, drugi u drugoj, treći u trećoj a četvrti u četvrtoj klupi.

      Tako se pridjev fiksirao u čitavu nizu francuskih kraljeva, kojima su njihovi podanici pridijevali različne atribute, koji su postali nadimci, fiksirani iza imena: Luj Pobožni, Luj Mucavi, Luj Prekomorski, Luj Debeli, Luj Mladi, Luj (IX.) Sveti, Luj Svadljivi, Luj (XIV.) Veliki … U tome nizu okrunjenih Lujeva jedan je svetac, Luj (IX.) Sveti/sveti Ljudevit ili Ljudevit Sveti. U hrvatskome jeziku, koliko mi je poznato, postoji još samo jedna sintagma, u kojoj se atribut sveti fiksirao u inverziji kao nedjeljiv dio imena. Riječ je o sintagmi Duh Sveti, koja, uz sintagme Bog Otac i Bog Sin, označuje treću božansku osobu kršćanskog Trojstva, za razliku od mogućih sintagmi sveti duh ili sveti Duh.      

       Kao što se redni broj (Krešimir Četvrti) i pridjev (Ljudevit Posavski, Ljudevit Sveti/Luj Sveti), kad postanu dijelom imena, fiksiraju u inverziji, tako je i s imenicama: Bog Otac, Bog Sin, Isus Krist (od krist, pomazanik Isus), Toma Blizanac, Pavao Pustinjak, Antun Pustinjak, Ivan Krstitelj, Maksim Ispovjedalac (Priznavalac), Konstantin Filozof, Toma Arhiđakon … U tom je smislu ilustrativna novozavjetna sintagma Šimun Petar, što je sintagmatski sažetak od Šimun zvan Petar (Stijena), čime se i može obrazložiti zašto je došlo do vezanja nadimka u inverziji. 

         U inverziji dolaze također etnici i ktetici kad se vežu uz ime te postanu njegovim sastavnim dijelom: Tales Milećanin, Isus Nazarećanin, Pavao Taržanin, Marija Magdalena (žena iz Magdale, Magdalka), Jeronim Stridonjanin, Leon Armenac, Juraj Dalmatinac …; Klement Rimski, Klement Aleksandrijski, Toma Akvinski, Antun Padovanski, Terezija Avilska, Ignacije Lojolski, Erazmo Roterdamski … Kažemo li Armenac Leon, rekli smo ime nekog Leona koji je iz Armenije, dok je Leon Armenac bizantski car. Što bi značilo padovanski Antun? Kažemo li Antun Padovanski, rekli smo ime određena sveca, kojeg treba razlikovati od Antuna Pustinjaka, također sveca. I posljednji primjer pokazuje kako sintagma sveti Antun, prema Anić-Silićevu pravopisu, Sveti Antun, sama po sebi nije jednoznačna bez ktetika Padovanski, fiksirana u inverziji, i imeničkog nadimka Pustinjak, također u inverziji. Napomenimo još jednom kako su u posljednjim dvjema kategorijama mnogi sveci, pa smo ih ipak spominjali bez atributa sveti, što je jednoznačnije nego da smo upotrijebili atribut sveti bez nadimka! Kad kažemo sveta Terezija, još ne znamo o kojoj je svetici riječ, o sv. Tereziji Avilskoj (Velikoj  ), ili o sv. Tereziji Maloj (od Djeteta Isusa).

      Dakle, nakon duga i zakučasta razlaganja znamo ono što su ovostoljetni hrvatski pravopisni priručnici i pravopisna praksa intuitivno dobro znali. Pridjev sveti, stavljen ispred osobnog imena, odvojiv je i proizvoljan atribut, pa ga, logično, treba pisati malim slovom (sv. Petar, sv. Ivan, sv. Marko …). On postaje sastavnim, nerazdvojivim dijelom osobnog imena tek kad se fiksira u inverziji (Ljudevit Sveti). Naprotiv, atribut sveti, u imenima blagdana, naselja i sakralnih objekata, kad je izostavljen generički pojam, sastavni je dio imena i piše se velikim slovom: Sveti Petar i Pavao (blagdan), Sveti Petar (crkva) , Sveti Petar u Šumi (naselje). Ako se upotrijebi generički pojam, najlogičnije bi bilo pisati ovako: Blagdan svetog Petra i Pavla, Crkva svetog Petra u Rimu ; Rijeka svetog Lovrijenca, Vrh svetog Jurja … Imena naselja, analogno prema redovitoj upotrebi (selo Murvica, grad Split), pisala bi se: selo Sveti Petar u Šumi … Jedno od osnovnih obilježja standardnog jezika, pa i pravopisa, njegova vizualnog ostvarenja, jest postojanost u prostoru i vremenu. Stoga je mijenjanje već ustaljenih pravila dvojbeno i kad bi za njih postojao kakav jezičnosustavni razlog, a kamoli kad takva razloga nema. Kao i u drugim ljudskim područjima, perfekcionizam u jeziku u konačnici destabilizira jezik pa umjesto ustaljena, prikladna, premda nesavršena komunikacijskoga i kulturnog oruđa imamo rasklimanu i škripavu napravu.

Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića

odabrao Ante Šarac