Nikad ne reci nikad. Rekao sam da nikomu ne dam svoj glas. Rekao pa porekao. (Mogao bih biti političar.) Odlučio sam ipak glasovati na ovim predsjedničkim izborima i prekinuti svoj bojkot izbora koji traje već nekoliko izbornih ciklusa. Dva su razloga. Prvi je: gospođa Kolinda Grabar-Kitarović je u svojim nastupima zadnjih dana, a posebno u sučeljavanjima s Ivom Josipovićem ostavila na mene odličan dojam, bila je uvjerljiva, superiorna, u završnici kampanje dosegnula je puni intenzitet jasnoće, odlučnosti i političke zrelosti. Pokazala je da u sebi nosi državnički potencijal, da nije bez karizme. Drugi je: ženska strana moje obitelji. Entuzijazam moje desetogodišnje kćeri i supruge s kojim su podržavale Kolindu, ne samo iz ženske solidarnosti, djelovao je zarazno na mene. Shvatio sam da moram glasovati za budućnost svoje kćeri. Kolinda je njezina predsjednica. U šali joj rekoh, da ću joj ustupiti dragovoljno svoj glas za Kolindu, da ona glasuje u moje ime. Ili ja u njezino, svejedno.
Presudno za moju odluku bilo je sučeljavanje Kolinde i Josipovića u četvrtak uvečer na Novoj TV. Kad sam vidio da je Josipović lišen bilo kakvog đentlmenskog garda, da se prema Kolindi postavio kao sitna duša, naporni štreber koji cijepa dlaku napola, da ju je zapravo svo vrijeme podcjenjivao i kao ženu i kao političarku, a da je on sam bljedunjav, neuvjerljiv, nesiguran i u strahu da će biti detroniziran od jedne dame, shvatio sam da moram izići na izbore i glasovati prije svega protiv lijevog post-titoističkog političkog koncepta kojeg taj čovjek predstavlja. Uvjeren sam da će Kolinda pobijediti i da je vrijeme za Josipovićev odlazak u povijest. Njegova demagogija o novoj pravednosti i pravome putu nakon pet godina jalovosti zvuči degutantno. Iz dana u dan Kolinda je u svojim nastupima bila sve bolja i uvjerljivija, očito je da je bila dobro pripremljena, da iza nje stoji američka škola predizbornog PR-a, i da je uz kvalitetne savjete njezin prirodni šarm došao do izražaja. Treba joj dati šansu, treba je podržati, vrijeme je da Hrvatska dobije predsjednicu i to još sa stilom.
Moje temeljne zamjerke sada padaju u drugi plan, a radi se o navezanosti na američku politiku. Kad biramo predsjednika, biramo osobu. Kad čovjek dođe na visoku i odgovornu funkciju, onda tek vidi kolika je razlika između deklarativnog i stvarnog, između očekivanja i ostvarenja. U tom procjepu, veliki državnik čini sve što je moguće. Možda gospođa Grabar-Kitarović bude imala dovoljno drskosti i snage u nekim slučajevima i za odmak od pritiska velesila ukoliko je to u skladu s hrvatskim državnim interesima. Žene znaju biti pametnije i odlučnije na takvim mjestima. Moja savjest mi je, dakle, ovoga puta signalizirala da ipak moram birati između ova dva kandidata i da se moram okaniti svojeg ponekad tvrdoglavog i autodestruktivnog prezira prema hrvatskoj politici. Dajmo prostora mogućnosti pozitivne promjene. „Pravi put” vodi u propast. Bilo bi previše još pet godina „narkoze”.
Tekst: Zoran Vukman
(odabrao: Ante Vukadin Ćipa)