Evo prigodnog razmišljanja katoličkog novinara Zorana Vukmana o današnjem blagdanu. Dobro će doći našem čitateljstvu, jer će bolje i dublje razumjeti smisao današnje svetkovine.
Euharistija je samo srce katoličke mistike. Kad Isus kaže da je kruh živi koji je sišao s neba, onda izriče najdublji misterij svoga poslanja, razloga zašto je došao i zašto je na tako otajstven način prisutan među ljudima. Njegove riječi bile su tvrde i nerazumljive, sablažnjive za pravovjerne židovske učitelje vjere. Ni danas nisu izgubile na provokativnosti, aktualnosti i zagonetnosti, jer nikada do kraja ne možemo iskusiti niti domisliti dubinu njegovih riječi. Bog koji se utjelovljuje i koji se razdaje ne samo u znaku kruha, nego se s kruhom života poistovjećuje! To je otajstvena novost! U povijesti je bilo sličnih simbolika, ali nitko do tada nije rekao: ja sam kruh, ja sam taj koji vam daje sebe, i tijelo svoje, i srce, sve, da biste živjeli! Radi se o jedinstvenom slučaju u povijesti čovječanstva.
Tijelovo je velik blagdan, ali nedovoljno osvijetljen u svom značaju. Tijelo Kristovo kao duhovna hrana za život vječni, neshvatljivi je misterij. Bogočovjek nije mogao više učiniti nego što je učinio. Darovao je sebe, u potpunosti. Koliko puta klonemo, pa nas molitva i pričest podignu, daju nam unutarnju snagu koju mogu razumjeti samo istinski euharistijski poklonici. Kruh i vino, arhetip su života na zemlji. U euharistiji zadržavaju svoju materijalnost, ali su ujedno do kraja spiritualizirani, supstancijalna preobrazba je neopipljiva, no čovjek koji dušom i srcem uranja u taj misterij, osjeća da se nešto događa, osjeća prisuće nečeg iznimnog. Duhovni proces koji se događa često nam izmiče jer misteriju ponekad pristupamo nesvjesni njegove čudesnosti. Sve ovisi o unutarnjem raspoloženju i pristupu. Nekima postane obična navika, rutina, ili ga shvaćaju kao simboliku. Ovdje se uistinu radi o doslovnosti značenja. Isus kao živi kruh.
Teško je to shvatiti jer se radi o otajstvu koje izmiče razumu, koje ne traži analizu, koje se ne može dokučiti tako što ćemo hostiju nakon pretvorbe odnijeti u laboratorij. Euharistijski misterij nikada nije bio svijetu potrebniji nego danas. Kad se sva mistika Božjega prisuća povuče pred naletom profanosti, uvijek se može pronaći u Tabernakulu, gdje će nam Gospodin progovoriti u lahoru obostranog predanja. Kad nas obuzme očaj, kad nam se čini da smo klonuli, kruh živi ne gubi svoju svježinu, uvijek možemo doći i duhovno blagovati, okrijepiti se, osnažiti i preporoditi. Tijelovo je blagdan Božjega predanja čovječanstvu na neviđen način, znak Božjega prijateljstva, i ujedno poziv na naše predanje. Znak otkupljenja, znak života, ali i poziv na mistični dijalog duše i Stvoritelja. U euharistiji se upravo događa najdublji izraz prijateljstva i sjedinjenja čovjeka i Boga. Produhovljena supstanca koja hrani dušu, obnavlja je i posvješćuje joj obzorja vječnosti.
Odabrao: Ante Vukadin Ćipa