Partizani su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. odveli iz župnog stana u Kongori (zajedno s bratom Marijanom i Matišom Penavićem – brijačem sa Širokog Brijega, koji su mu došli pomoći u prigodi njegova premještaja na Humac) i oko 24. svibnja 1942. ubili su ga (zajedno sa spomenutima) kod sela Zanagline na Kupresu.
Mate Matiša Penavić (Jozin) rođen je 1897. na Širokom Brijegu. Po zanimanju je bio brijač. Kod mosta na lijevoj obali rijeke Lištice u Penavića kući imao je svoju brijačku radnju koju je uspješno vodio do svibnja 1942. Za vrijeme svog relativno kratkog života (45 godina) bio je, po mišljenju onih koji su ga poznavali, dobar obrtnik i pošten čovjek. Osjetio je sve strahote Prvoga svjetskog rata i zarobljeništva u Italiji da bi u Drugom svjetskom ratu izgubio život iako nije bio pripadnik nijedne vojne formacije.
Početkom svibnja 1942. Zajedno je s Marijanom Naletilićem otišao od svoje kuće iz Oklaja u Duvno. Te ratne godine bila je velika nestašica hrane. Matiša je imao suprugu i četvero malodobne djece pa je namjeravao donijeti brašna da bi prehranio svoju obitelj. Dolaskom u selo Kongora, općina Tomislavgrad, odlučio je prenoćiti u župnoj kući kod fra Stjepana Naletilića, svog prijatelja iz djetinjstva koji je bio župnik u tom selu.
I baš te noći, oko 24 sata, provališe vrata i u kuću upadnu pripadnici partizanske jedinice, njih dvadesetak, koje su predvodili Ante Mioč kao komandir i Šefko Lokmić u ulozi komesara te jedinice. Došli su s namjerom uhititi župnika fra Stjepana Naletilića i prisilno ga odvesti, kako su tada rekli, do svoje više komande radi saslušanja i suđenja. Budući da su se u župnikovu stanu u tom trenutku zatekle i tri civilne osobe, zapovjednici spomenute partizanske jedinice odlučili su, bez ikakva povoda, lišiti slobode i njih. Pored fra Stjepana, Širokobriježana Matiše i Marijana (koji je bio fra Stjepanov brat) poveden je i Marijan Čolina, poslužitelj u župnom uredu, rodom iz susjednog sela Borčani. Na putu od Kongore, negdje u vrletima planine Ljubuše, Marijan Čolina, koji je bio slomljene noge, pušten je na slobodu i ostavljen pored puta.
Vojnici su, po naređenju svojih zapovjednika, uhićene vezali žicom i žurno napustili župni stan. Kretali su se pored planine Vran, preko Ljubuše, Ravašnice planine i Vukovskog te nakon mnogo prijeđenih kilometara pješice stigli u selo Zanaglina koje je smješteno pored jezera Turjača, općina Kupres. U višoj komandi, smještenoj tu u selu Zanaglina, po dolasku izvršitelja akcije »Kongora«, kako su je oni zvali, odlučeno je da se uhićeni smjeste u podrumske prostorije seoske kuće i da tu čekaju suđenje. Najodgovorniji u višoj komandi na dužnosti zapovjednika odreda bio je Božo Mišković, rođen u selu Baljci, općina Tomislavgrad. Za suđenje uhićenima, kako se do sada saznalo, formiran je prijeki vojni sud. Predsjednik tog suda, navodno, bio je Florijan Sučić, rođen u Livnu, a umro je poslije rata u Splitu. Presuda tog suda glasila je: sve strijeljati. Na žalost, za optužene nije bilo branitelja niti je dano pravo žalbe na presudu. Uhićeni civili rodom iz Širokog Brijega i fra Stjepan Naletilić nikad se nisu vratili svojim kućama. Određen je i dan izvršenja kazne. Stratište je bilo na planini poviše jezera Turjača, nedaleko od Vukovskog, nad jednom dubokom provalijom koju tamošnji seljaci nazivaju Suho jezero. To mjesto je izabrano valjda zbog toga da bi se izbjeglo kopanje grobova. Žrtve su poslije strijeljanja bacane u spomenutu provaliju.
U popodnevnim satima tog svibanjskog dana 1942., točan nadnevak se još uvijek ne zna, na mjesto strijeljanja dovedeni su fra Stjepan Naletilić i zajedno vezani žicom Matiša Penavić i Marijan Naletilić. Dok su se izvršitelji strijeljanja i straža razmještali i dok su strijeljali fra Stjepana, ova su dvojica osuđenika, koji su bili vezani skupa, pokušali pobjeći potrčavši prema istoku. To je bio potpuno ravan teren, bez šume. Da su, kako se poslije pričalo, pošli k sjeveru odmah bi ih dočekala gusta šuma pa bi, iako zajedno vezani, imali više nade za spas. Ali, dok su trčali livadom, pokošeni su rafalom mitraljeza. Njihov pokušaj bijega, odmah prema istoku, potpuno ravnim terenom, vjerojatno je učinjen instinktivno jer su osjećali da je to njihov zavičaj i da su u tom smjeru njihovi najmiliji. Građanin koji je sve ovo sa strane neposredno promatrao i koji je pratio tragičnu dramu ovih nevinih ljudi jednom je prilikom rekao: »Kad već želite saznati za grob ovih vaših najmilijih, onda s punom sigurnošću možete prihvatiti činjenicu da je njihov grob ova velika provalija koju narod ovog kraja naziva Suho jezero, na vrhu planine iznad sela Zanaglina, općina Kupres.« Time je ovaj dobronamjerni čovjek htio potvrditi činjenicu da su žrtve, čije posmrtne ostatke rodbina tražipunih pedeset godina, bačene u ovu provaliju duboku oko stotinu metara i da je ta provalija njihov zajednički grob.
Piše: Stjepan Vican (izvadci iz dnevnika)
(Stopama pobijenih, Humac, 2010.)