U selu Srđani pokraj Tomislavgrada živi skromna djevojka Ljubica Kovačević. Poslije završene srednje upravne škole u Splitu vraća se u rodno mjesto i zapošljava u Skupštini općine Tomislavgrad.
Naizgled, to je obična životna priča što bi i ostala da Ljubica nema poseban prirodni iscjeliteljski dar namještanja iščašenih kostiju. Tu sposobnost prvi put je otkrila prilikom jedne nezgode kad je njezina prijateljica iščašila ruku. Ljubica je slučajno namjestila i tako je počelo.
Osim prirodnog dara, njezina sposobnost je bez sumnje i dio obiteljske tradicije. Sve počinje od pradjeda Stjepana koji je, kako kaže Ljuba, bio veliki meštar u namještanju iščašenja i lomova. Njezin djed Bozo, iz Letke, je nastavio obiteljsku tradiciju, a poslije njegove smrti nastavlja Ljubica.
Ona voli ljude, pomaže im i ima široki krug prijatelja, a do sada je, prema osobnoj evidenciji, uspješno namjestila preko sedam stotina iščašenja. Zatvorene i otvorene lomove još nije imala prilike namjestiti, a zasad se ne usuđuje ni pokušati.
Njezina iskustva s ljudima su izuzetno pozitivna. Svoje usluge Ljubica ne naplaćuje, ali ljudi uvijek ostave nešto kao znak zahvalnosti za učinjeno dobro.
Među njezinim pacijentima našlo se i nekoliko naših vojaka, kojima je uspješno namjestila neposlušne kosti. Ona na taj način pomaže obrani Domovine. Taj „posao“ je oplemenjuje i sretna je što ima priliku upoznati toplinu ljudske duše i zahvalna je Bogu na izuzetnu daru.
Vojak
(Iz arhiva TRN-a, broj 5, srpanj 1992., str. 9)