Ovu ćemo priču započeti s onom poznatom uzrečicom: Vjerovali ili ne?! Naime, prošloga tjedna posjetio sam Mostar u kojem sam svoj automobil uredno parkirao na krcatom crkvenom parkingu, ispred franjevačkoga samostana (malo prije početka svete mise u 18 sati). Nakon tri sata boravka u najvećem hercegovačkome gradu, završetkom svojih planiranih obveza, krenuo sam nazad kući gdje sam po običaju odmah ostavio vozio u garaži. Ugasivši motor, zaključao sam automobil i krenuo van iz garaže. Tada se začulo mačje mijaukanje, najprije tiho, potom sve jače. Pogledao sam oko sebe, potom ispod auta. Nisam vidio ništa. Mijaukanje nije prestajalo a kako se ponavljalo navodilo me da se glas čuje ispod haube motora. Otvorivši haubu ponovno nisam vidio ništa. Glas se utišao. Nakon minutu-dvije potrage, ne našavši „vlasnika glasa“, spustio sam poklopac motora. Vrlo brzo ponovno je započelo mijaukanje. Pomislio sam kako se jedna od tri naše (oko)kućne mačke uvukla ispod motora. No kako su se sve tri bile pojavile na vratima garaže otklonjena je sumnja kako se radi o domaćim mačkama i kako sam dovezao “slijepoga putnika“ iz Mostara. Budući da je bilo kasno nisam više imao volje za daljnjom potragom koju sam nastavio ujutro, jer ovaj dio dana uvijek je bio pametniji od večeri. Tako je bilo i u ovome slučaju, kada sam ispod haube otkrio potpuno nepoznatu, crnu mačku, koja se bila skrila u motoru, u prostoru između svjetala i branika, gdje ju je vjerojatno privukla toplina motora. I za ovu četveronožnu jadnicu sve je ovo bio veliki šok pa smo je jedva istjerali. Otišla je niz polje. Tko zna, možda se i vrati kući. Ako sam kome nenamjerno odveo kućnu ljubimicu, ispričavam se na „krađi“. To mi nije bilo ni na kraj pameti. Sreća samo pa je nije dohvatio remen motora, jer je mogla pričiniti i veliku štetu na motoru. Ovako je na kraju ispalo sve dobro. Ne znam samo radi li se o mački ili mačku. Svejedno. Ako se ne vrati kući u Mostar možda se i usreći u duvanjskom kraju jer ipak je bila veljača („mačja derača“).
Tekst i foto: Ivica Šarac