Godina je 1999. Mjesec Studeni. Na televiziji reklama karlovačke pivovare “ još samo 45 dana do 2000!”
Moj najmlađi sin“surfa” po Internetu, najstariji se upravo vratio iz Japana, gdje je kao mladi stučnjak za mobilnu telefoniju bio na službenom putu. Srednji sin radi užurbano na prilagođavanju kompjutorskih sistema, na nove znamenke, koje će početi sa brojkom 2. Sve je u znaku tehničkog napretka, sve je u žurbi da se dostojno dočeka Dvijetisućita! Idemo prema novom MILENIJU ! Kako to moderno i suvremeno zvuči. I pomalo nevjerojatno. Rakete i sateliti lete oko zemlje, ljudi šeću po mjesecu, sve je automatizirano i sve se više poslova može obaviti laganim pritiskom na malu tipku? Nepojmljive su i nesagledive mogućnosti ljudskog uma i napretka. I neka. Samo neka bude na dobrobit čovjeka.
Pa ipak. Unatoč svom tom silnom napretku, svoj automatizaciji i kompjutorizaciji, samo je u mašti ili na filmu moguće pritisnuti jednu tipku na takozvanom VREMEPLOVU i otploviti u neko prošlo ili buduće vrijeme …
Počevši ovih dana veliko spremanje i čišćenje stana, pred dolazeće blagdane, ja sam u svojim mislima pritisnula upravo jednu takvu tipku, na jednom zamišljenom vremeplovu i tiho otplovila u prošlost…Vratila sam se pedeset godina unatrag. Puno? Da za jedan život. Puno i za napredak čovječanstva. A tako malo i sitno u svemirskom beskraju…
Dakle, evo me male, rumene zdrave djevojčice sa debelim pletenicama u godini 1950., u mom selu Maloj Subotici u sredini Međimurja. Božićno je vrijeme. Snijega više od pola metra. Seoska ralica koju vuku konji razgrnula je snijeg po sredini ceste, ljudi su lopatama očistili staze ispred svojih kuća, a mi smo djeca pravili prave tunele u nasipima, ako smo htjeli prijeći na drugu stranu ulice. U toj netaknutoj bjelini, selo je izgledalo čarobno. Male kuće, ograde, lese, drveće, dvorišta i gospodarske zgrade, sve pod debelim pokrivačem, sve bijelo, tiho, sve nekako mirno. Jedino je u kućama bilo itekako užurbano i živo. BADNJAK JE! Za svako dijete svakako najljepši, najradosniji dan u godini. Kuća je sva očišćena, podovi izribani, prozori oprani… U kredencu na policama nove poštirkane čipke, iznad “šparheta” nova izvezena krpa sa slikom mlade kuharice, a ispod nje slova” Kukarica mlada lijepa u kuhinji ipak spretna”. Na šparhetu veliki lonac u kojem se kuha hladetina. U pećnici miriši makovnjača i orehnjača, bidra( kuglof) je pečena a i sitni kolačići su već pred nekoliko dana pečeni ( nismo ih jeli prije Božića). Prave se “salon” bomboni od sitne okrugle kukuruzovine, staniola i bijelog papira. Svi smo u kuhinji, tek povremeno netko odlazi (“v hižu”)u sobu gdje će se kititi bor da stavi malo drva u “Gašpareka”, visoku željeznu peć, koja se ložila samo za Božić. Uzbuđenje i toplina rastu, a vani se pomalo spušta mrak. Majka odlazi na tavan, a tada nam kroz rupu na stropu iznad šparheta(nešto umjesto današnje nape)počinju padati orasi, suhe šljive i “kolačeci”, male crvene jabučice.Uz veselu ciku i vrisku lovili smo te poslastice, sladili se i čekali majku da se vrati sa tavana sa čarobnom, tajnovitom crnom kutijom. Tko zna odakle je ta lijepa kutija sa zlatnim slovima i nerazumljivim tekstom, stigla do naše kuće, tek u njoj su se oduvijek držale kuglice i ostali ukrasi za bor i koliko god smo istraživali po tavanu, nikad je nismo uspjeli naći. Kao što nismo uspjeli naći ni skrovište suhih šljiva i jabučica.
No pripreme brzo teku dalje. Dok majka i starija sestra dovršavaju kolače i spremaju večeru, mi djeca s velikim veseljem i radošću dočekujemo oca koji na lijepom drvenom stalku unosi bor “v hižu”. Miris zime, snijega i miris bora začas ispuni cijelu sobu.U “Gašpareku” veselo pucketaju drva, a mi kod toplog svijetla petrolejke( struje još nije bilo) s veseljem prepoznajemo drage kuglice i ukrase, vješamo jabuke božićnice oko stabla, a onda bombone, božićne kekse, male anđele, pa kuglice… Na kraju stavljamo “špicu”i trčimo po mamu i sestru da se s nama dive i vesele.
Tada svi ostajemo uz okićeni bor.U polumraku i u nevjerojatnom uzbuđenju čekamo. Čekamo da sa tornja zazvoni Zdravomarija, a onda će otac pokucati na vrata. (pomalo mistično i nekako nevjerojatno bilo mi je to kucanje domaćeg, na domaća vrata i davalo je cijelom događaju još veću čaroliju)
Tišina u sobi mogla se čuti, prije nego smo začuli čekani kuc, kuc.
“ Slobodno” odgovorila bi mama, a onda bi otac ušao u sobu sa naramkom slame u rukama ozbiljan i nekako uzvišen.
“Faljen Isus i Marija”izgovara otac i skida šešir.
“ Na se veke”odgovaramo svi, gotovo uplašeno, a blaženi trnci prolaze nam po leđima. Otac stavlja slamicu pod bor i pod stol, a onda svi kleknemo i zajedno molimo OČENAŠ i ZDRAVOMARIJU…
Ljubav, toplina, sreća i blaženost ispunja nam duše, ispunja zrak, cijelu sobu. Sve! Taj se trenutak sreće neda opisati. Svećanost i blagoslov u zraku mogli bi se dodirnuti…
Divni, najdivniji trenuci cijelog Božića! Cijelog života !
Nakon molitve prva se diže majka i stavlja križ od slame na stol ispod stoljnjaka, a onda na sredinu stola bidru. Dižemo se tada svi i polako idemo u kuhinju na večeru, (Isuseku ostavljamo sobu, slamicu i bor i sad može nesmetano doći)
Za večeru jedemo posni grah, pogaču sa sirom i kompot od suhih šljiva ili krušaka.
Fino nam je sve, jedemo u slast, ali su naše misli (i uši) tamo u sobi ispod bora, na slamici.
Poslije večere trčimo vidjeti” kaj nam je Isusek donesel” Otvaramo vrata i gledamo prema slamici. Oči mi se privikavaju na polumrak, a srce ne može vjerovati. Na slamici sjedi LUTKA !!! Prava velika lutka, sa kosom, haljinicom, cipelicama…Stojim nekoliko trenutaka kao paralizirana, ne mogu vjerovati. Lutka ! Pa ja još nikada nisam vidjela pravu lutku. Samo one krpene što smo sami doma šivali. Ova je prava i velika. Porculanska, sa divnom glavom, sa rumenim obrazima i lijepim malim ustašcima, s crnom gustom kosicom, sa ručicama i nožicama. O Isusek dragi fala Ti ! Fala! Podižem lutku i privijam je k sebi. Ljubim je i mirišem i plačem od prevelike sreće. Lutka.Velika skoro kao ja! “O Bože sveti, kak je dobar taj Isusek. Navek bum dobra i navek bum se molila,”-obećajem tiho u sebi i pokazujem je sretna svima. Raduju se naravno svi mojoj prevelikoj sreći, a radostan je i mali Jožek, jer je dobio lijepog velikog zeca.
Divnog li predivnog Božića! Sad još samo treba čekati da počnu dolaziti male prijateljice (“cmreka glet”) pogledati bor a onda ćemo zajedno na polnočku.
Čuđenju i divljenju mojoj lutki nije bilo kraja, svaka ju je prijateljica htjela bar malo držati u ruci, barem je malo pomilovati. Skoro smo i na Polnočku zakasnile, kamo su već po škripavom bijelom, sniježnom putu, između toplih sretnih kućica, išli radosni ljudi i djeca.
U svetoj noći, u tihoj noći, pjesma naša starinska, hrvatska, “Narodil nam se kralj nebeski”čula se još dugo, dugo…
O, divni dani, o ljepoto Božića u malom selu, bez struje, sa snijegom do pojasa. O, ljepoto mira i božjeg blagoslova, uz majčinu i očevu ljubav! O, ljepoto djetinjstva i roditeljskog doma !
Kako bi bilo da isključim svoj VREMEPLOV i ostanem zauvijek tamo? Da zauvijek budem mala rumena puckica, sa velikom, pravom lutkom u naručju?
Ali ne ! Ne mogu! Ne smijem. Sada su tu moja djeca, moji unuci. Sada je na meni red da odem na nekakav svoj “tavan”, donesem svoju čarobnu kutiju sa nakitom, bacim djeci neke “suhe šljive”i jabučice, pa i ja njima kao nekad moja mama meni, priredim poseban i možda nezaboravan Božić.
Pritisnula sam tipku na vremeplovu i tu sam. Idem dalje pospremati…
Zagreb, pred Božić 2001.
Sretan Božić i Novu godinu 2017. želi vam Ružica Jukić
