Do Velike Gospe selo je brujalo od buke automobila koji su svako malo prolazili i dječjom vikom i galamom. Sada je velika većina na svojim zapadnoeuropskim odredištima, odrasli na radnim mjestima a poneki od mališana i u školskim klupama. Selo je ponovno utonulo u svoju svakodnevnicu, mir i tišinu, ostavljeno Mandoseljanima koji ovdje prebivaju stalno, baš poput Baćkuše i Ćikešinice koje smo zabilježili u šetnji i razgovoru večeras. Nismo ih prisluškivali ali majke ko majke. Razgovor je, pretpostavljamo, tekao ovako:
Baćkuša: Moj Toša je još u selu, radi oko kuće pa se umjesto odmora, još više umorio, ali neka je barem ovde.
Ćikešinica: Moj Ante, nevista i dica su otišli nazad odma’ nakon Gospojine, ali fala Bogu, u Splitu je, pa nam često dođu i skrate vrime. Da mi je barem i moj Pere bliže…
Tako je i kod ostalih kuća i majki.
Nažalost.