Nakon obrade suhih njiva i sijanja ječma, na red su dolazile one njive sa više vlage gdje se u pravilu sijala zob. Oralo se i sijalo sve do posljednje obradive površine. Nije ostala niti jedna njiva ili veći vrt(o) koji nije bio izoran i zasijan. Sve se stiglo. U manjim vrt(l)ovima gdje se nije moglo doći plugom i konjima tu se oralo i sijalo «zasicavanjem». Značilo je to da se na cijelu zemlju sijalo sjeme, a onda motikama pliće kopalo (sicalo) i zatrpavalo sjemenje. Bilo je slučajeva da su siromašne obitelji na taj način zasijale i cijele njive. Pamti se slučaj Lekuše ili Ivke i Matije Miljačkine.
Najljepša i najbolja sidba je ona oko sv. Josipa (19. ožujak). Naši Mandoseljski orači imali su lijepi običaj solidarnosti. Na Veliki četvrtak i Veliki petak «u sebe» se nije oralo. Tih dana se oralo na njivama onih koji su bili siromašnji i nisu imali ni pluga, ni konja, ni volova, niti su se s kime udružili u suvezluk. Bilo je takvih obitelji u selu. Sjetimo se kako je to vrijeme netom nakon rata. Tada se vidjelo kako na jednoj njivi oru dva, tri i više plugova. Orači Sela se udružili i uzorali onima koji sami nisu stigli ni mogli.
Na Veliki petak poslije podne i na Veliku subotu nije se oralo nikomu. Smatralo se grijehom dirati u zemlju u koju je bio ukopan Onaj koji je umro na križu.
(nastavak slijedi)
Ante Vukadin – Ćipa