U našem selu je uvijek bilo zanimljivo i nasmijano, čak i onda kad nismo imali što za obući ili kad smo uvečer žurili u krevet da zaboravimo da nam je mater dala samo jednu šnitu kruha s malo marmelade od šipka, taman da se kruh crvenio kao što se crveni djevojčica kad uđe u pubertet i otkrije da je zaljubljena.
No, što bi bilo selo da nema grada, što bi bila seoska djeca da nema gradske i što bismo bili mi da nismo imali svoju gradsku rodbinu? Vjerojatno isto što i bez svega nabrojanoga, ali mora se priznati da je život zanimljiviji kad imaš barem dvije klase ljudi koje možeš uspoređivati.
Naša gradska rodbina je bila kao i nečija druga, ništa posebno. Bili su to nekadašnji seljaci, naši daljnji rođaci, koji su nekom prigodom odselili u grad. Kako i kada, to je bila često nepoznata priča, ali da su oni bili građani, a mi seoska dica, e to je bilo oduvijek važno.
Kad bi naišla kakva važna svetkovina, Božić, Velika Gospa ili blagoslov groblja, onda bi i naša gradska rodbina nahrupila u selo. Ja se nisam nikada mogao oteti dojmu da su ti dani bili važniji zbog količine jela i pića nego zbog vjerske važnosti koja je nama na selu bila daleko utjecajnija nego njima u gradu.
Kad bi bio kakav pazarni dan onda smo i mi znali otići do grada, najvažnije je bilo da uzvratimo posjet i da nikog ne naljutimo. U tom pogledu je mater, ćaća nije bio kod kuće nego u Njemačkoj, uvijek pazila da budemo čisti, počešljani, podrezanih noktiju i nevidljivo zakrpanih hlača. Moglo se naime dogodit da kod rodbine navrati neka njihova priženjena rodbina, a oni bi mogli po djeci vidjet da smo sirotinja ili da nas mater ne pere kako treba jer je ona sa sela.
Moja mater je bila prava Hercegovka, izrazito vjernički odgojena, skromna i uvijek pristojna, al prema nama izrazito stroga. Obližnji šumarak nije mogao izroditi toliko vitkih grana koliko je ona polomila na mojim dlanovima kad bih opet bio bezobrazan prema nekom jer nisam htio šutiti.
Mater se uvijek bojala da ja negdje u gradu ne kažem nešto što nije bilo dobro, a tada se znalo što se smije govoriti, a što ne. Pozdravljanje je bilo drugačije, pa smo umjesto “faljen Isus i Marija” pozdravljali u gradu s “dobar dan”, a prvih godina su nas prepoznavali i po tome što smo pozdravljali svakoga, poznatoga i nepozantoga.
Ja sam brzo naučio da se u gradu ne pozdravlja svakoga, nego samo one koje znaš.
Naša rodbina je bila različite vrste, kao što i u štalama ima različitih beštija tako i u obiteljima ima različitih ljudi, nekih malo boljih, nekih malo lošijih. Neki su bili pametniji, neki gluplji, neki su imali državni posao, a neki su išli u Njemačku.
Nama djeci su najveći konkurenti bila gradska djeca čiji su roditelji radili u državnim firmama jer su oni bili neka vrsta gospode, a volili su se pravit jako pametni i važni, imali su radio i frižider u vrijeme kad se kod nas meso čuvalo u želudcu. Naša mater je prala dječje gaće na potoku, a gradska je imala stroj na dolijevanje vode, koji je muž dobio od sindikata.
Razlike su dakle postojale, a najveća je bila da su gradska djeca imala igračaka koje mi nismo imali jer nam nitko nebi kupio igračku, neki pištolj na vodu ili kakvu jugoplastikinu lutku. To je definitivno bila velika prednost grada i roditelja koji su radili u državnoj firmi.
Naš jedan daljnji rođak, tako su ga zvali, iako ni dan danas ne znam po čemu smo mi rodbina, je kod nas dolazio svaki put za veliku Gospu i za Novu Godinu.
Meni je bilo čudno da netko slavi Novu Godinu, a ne Božić, al mi je mater potiho objasnila da ima takvih ljudi koji su ušli u partiju pa ne mole Boga, iako za Veliku Gospu mogu pojesti više naše janjetine nego mi, a i igračaka su imali više jer bi čak i naši roditelji njima nešto kupili, bili su gosti.
Iako sam bio ministrant ja to nikada nisam volio. Nije mi išlo u glavu da mi kao sirotinja njima još i igračke kupujemo koje ni sami nismo imali, ali ako bih što rekao mater bi me samo mrko pogledala i ja bih zašutio. Ćaća je u to vrijeme lutao po njemačkim bauštelama, taman je bilo krenulo s Njemačkom pa smo se nadali da ćemo i mi uskoro imat radio i veš mašinu, iako struji nije bilo ni traga ni glasa.
Moj jedan rođak je bio posebno naporan jer je uvijek bio najpametniji, sve je znao, a o ničem nije imao pojma. Nije znao razliku između magarca i magarice, nije poznavao ni ovce ni krave po imenu, a i u školi je bio lošiji od mene, iako je njegova mater stalno pričala da je odličan učenik.
Nekom čudnom logikom je on prolazio, a ljudi kažu da je to bilo zbog nekog djeda koji je izdo naše ljude pa mu je ćaća dobio posao, a djeca takvih su uvijek bila najbolja u školi. No, ja sam se više ljutio jer je on znao ukrast komad pečenice pa reći da sam ja, a moja mater bi onda mene istukla. Nije bilo šanse da joj objasnim da smo obojica maznuli pečenicu, a ne samo ja. Batine sam dobivao samo ja.
Nekim čudom je taj moj daljnji rođak jednom došao kod nas da prenoći, a već je bila podebela zima i ja sam morao zajedno s njim u isti krevet jer nismo ni imali nego dva, u drugom je bila mater i sestra te mlađi brat.
Moj rođo je bio nejači od mene, poprilično hvalisav i još o materi ovisan, ali ga je te godine pustila prvi put da bude kod nas par dana. Bio je neki državni praznik koji mi nismo slavili, ali nije bilo škole pa smo uživali.
Mi smo u to teško vrijeme imali i teške jorgane. Zvali smo ih biljci jer su to bili vuneni pokrivači bijele boje, teški ko olovna oprava srednjevjekovnih vitezova.
Mojoj materi je svašta falilo u životu, ali biljaca je bilo dovoljno za čitavu armiju, pa je u hladno doba godine gledala da nas dobro zašuška i pokrije da se ne bismo prehladili.
Toga dana smo se dosta dugo igrali, došli smo kasno na večernju molitvu, izmolili na brzinu sve što je trebalo, pojeli par komada kruha s debelim namazom marmelade i u krevet. Ja sam još pravovremeno otišao do brista i pripremio se za spavanje da ne moram u mrklu noć i uz smrtni strah tražiti ćošak ako bi mi zatrebao nakon pola kante vode koju smo popili dok smo se igrali s rođakovom novom jugoplastikinom loptom.
Ta lopta je bila razlogom moje planirane osvete za koju nisam znao kako bi trbela izgledati, al sam bio siguran da će mi za stalno oduzimanje lopte i bahatost moj rođo debelo platiti, kad tad.
No, sirotinja ima više sreće nego pameti, pa je sat i trenutak osvete iskrsnuo s prvim debelim mrakom i činjenicom da je moja mater imala puno biljaca i bojala se za zdravlje djece. Kako bi ona rođacima mogla na oči da se rođo prehladi baš kod nas na selu? Bila bi to osrednja katastrofa i dokaz da mi nemamo ni poštene deke u kući.
Kad smo legli u krevet morali smo još jednom, na čuđenje mog rođe, izmolit jedan Očenaš i Zdravomariju, a mater je pitala je li nam hladno. Rođo je već stenjao pod teškim biljcima, a ja sam reko da mi je hladno i da je dobro da nam da još jedan.
Mater je otišla do ćoška, uzela još jedan biljac, onaj koji je prije par dana donijela s valjanja, i prebacila ga preko nas.
Naša tijela su bila splosnuta pod teretom ovčije vune sprešane u seoski pokrivač. Miris ovaca je udarao u nosnice, a težina je prekrivala svaki djelić tijela koje se nije moglo ni pomaknuti do jutra, kad je mater planirala izbavit nas ispod tereta.
Moj rođo je bio tanke građe i nejakih mišića, reklo bi se neki žgoljo koji kao da nije pojeo ni pola kila slanine u životu, ali je zato bio puno bezobrazniji nego drugi rođaci. Uvijek najpametniji i najjači, čak i kad bi izgubio on je toliko plakao da bismo mu rekli da je on pobijedio. Jednom riječju prava svrbež i tipičan sin jedinac.
Ta noć je međutim promiejnila naš odnos. Bili smo toliko blizu jedan drugoga da sam u sred noći osjetio da se rođo miče, bolje rečeno da se pokušava pomaknuti ispod pokrivača koji su ga očito i žuljali i pritiskali.
No, njegovi mišići su bili bespomoćni u brobi protiv materine brige izražene u debljini biljaca koje je natovarila na nas.
Rođo je očito zaboravio da je popio puno vode, da je zbog važnosti i lopte zaboravio otići do prvog grma, da je glad i slast uradila svoje, pa je odmah nakon zadnjeg zalogaja i molitve morao pod budnim okom moje matere prvi u krevet, a ona ga je zašuškala kao da nije rođak nego njezino dite.
Iako je rođo bio hrabar na jeziku, naspram odraslog ženska se nije usudio reći da mora, mislio je da će izdržat, a ako ga natjera da će prebrodit strah od vukova i vještica te na brzinu izletit do prvog kamena i hladnih tabana opet uskočit pod topli, teški biljac.
Biljac je međutim neživa ovca, em nije živ, em je ko i ovan, ne popušta.
Ja sam mogao pomoć, ali me je želja za osvetom toliko sklupčala i svezala da sam samo mirno hrkao kao da spavam dubokim snom pravednika.
Rođo tu noć nije zaspao, a ujutro je bio tako tih kao da je mrtav i da ne zna što bi sa sobom.
Ja sam mu pokazao da sam budan, ali sam odmah nakon materina ulaska u sobu zahrkao.
Mater je oslobodila rođu od biljaca, pokupila ga i izvela da se ja ne probudim.
Bila je sretna da ja ništa nisam vidio, rekla mi je da je moje gaće dala rođi jer su njegove pukle dok se igrao lopte, da je sramota da ide kući puknutih gaća.
Ja sam šutio. Nisam rekao ni riječi. Čak ni onda kad su se na našem potoku, između naših gaća, našle i neke neobične koje do tada nisam ni vidio.
Sljedećeg ponedjeljka je moja mater morala u grad da na pijaci proda košaru jaja, a ispod jaja na dnu košare su bile i friško oprane gaće umotane u jedan ručnik.
Nakon toga događaja je moj rođo postao puno blaži i manje napuhan, a kad bi samo zinuo i počeo se pravit važan ja bih ubacio da nije ni on tako snažan i velik kao što priča.
P.S. Svaka sličnost s realnim osobama je literarne prirode.
Vinko Vukadin