U danima tvoje agonije, dragi Petre, prisjećao sam se svih onih veselih trenutaka provedenih s tobom. Ponovno smo putovali u Ramu, Uskoplje i Mostar, u Zagreb i Dubrovnik, u Sindelfingen i Muenchen, sjedili, šalili se i prepričavali tvoje anegdote u Studenoj i u Hajdučkim vrletima, pisali predgovore i pogovore, dogovarali i predstavljali knjige i članke.
Petar Miloš je rođen prije šezdeset sedam godina u Crvenicama pokraj Tomislavgrada uz jugoistočnu stranu Duvanjskog polja, negdje na fiktivnoj crti koja dijeli Bosnu od Hercegovine, školovao se u Seonici, Mesihovini, Rakitnu, Viškovcima, Đakovu i Sarajevu u kojemu je završio Filozofski fakultet.
Predavao je u Jajcu i Duvnu njemački i filozofiju. Jedno je vrijeme proveo i na baušteli. Ostvario je bogat novinarsko-književni opus, radeći kao dopisnik RTV Sarajevo, HTV, WDR-a i Glasa Amerike. Pisao je u sarajevskom Oslobođenju, a dvadeset svojih najboljih godina i najboljih tekstova ostavio je u Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je u nekoliko izdanja knjige “Legende o rodijaku Ćipi”, “Ratne legende o rodijaku Ćipi” i “Hercegovačke zapise”, drame “Lekvidaciju” i “Budalu”, koje su i postavljene na kazališnim pozornicama, te puno kratkih priča i putopisa u novinama i časopisima.
Za njega bismo mogli reći kako nije samo pisao nego je bio i “usmeni književnik”. Svaka njegova priča iz stvarnog života bila je mala novela, živo umjetničko djelo koje je imalo radnju, likove, zaplete i rasplete, uvijek je u tim legendama i pričama bilo suza i radosti, ili vječno žalosnog smijeha. Znao je izvrsno pripovijedati, glumački dojmljivo i angažirano. Puno je puta ponavljao istu priču, ali svaki put jednako zanimljivo. I uvijek je za sve i za svakoga imao puno vremena. Izgledalo bi da dangubi uz bocu piva i uz beskrajne razgovore, ali on je u tome ne samo uživao već i tražio pogodne likove i radnju za svoju pripovijest. Nije trčao za temom ni za sugovornicima nego su oni dolazili k njemu.
Miloš je uvjerljivo opisao hercegovačko-duvanjsko-livanjski kraj i njegove ljude, nema teme ni karaktera koji se nisu našli na njegovu pisaćem stolu. Tekstovima defiliraju obični ljudi i čudaci, seljaci i veseljaci, gastarbajteri i bijele udovice, očevi i djeca, stari i novopečeni političari, svećenici i gostioničari… Znao se duhovito narugati ljudskim manama, ali uvijek s ljubavlju. Nikada s mržnjom. Možda nitko tako dobro nije obradio temu socijalnih lomova koje je donijelo napuštanje tradicijskog načina života i tradicijskih vrijednosti i susret s modernom civilizacijom sa svim dobrim i lošim stranama toga procesa.
Donio nam je plastične i dramatične slike rata i ulogu raznih tipova i politika u njemu. Rijetko je pisao izravne političke komentare, njegov je način literarna estetizacija politike. Nije idealizirao ni narod ni njegove vođe, nije ni u najtežim vremenima zatvarao oči pred pogreškama i zloupotrebama. Milošev je stil zaista neponovljiv i osebujan u svojoj narodskoj jednostavnosti i lakom prepoznavanju. Svaki njegov tekst i svaka rečenica otvara nam sliku stvarnog života s tisućama mirisa, boja i nijansi.
Zadužio je Hercegovinu ili Herceg-Bosnu, bio je njezinim, a to će svojim knjigama ostati i dalje, ponajboljim braniteljem od kleveta i predrasuda, ponajboljim pronositeljem njezina jezika, običaja i kulture, ponajboljim poznavateljem njezinih naravi, historičarom njezine povijesti i kroničarom suvremenosti, ponajboljim geografom svog zavičaja. U njemu je ovaj dio hrvatske zemlje imao svog pisca. Bio je, ako baš hoćemo, hercegovački Smoje, ili još bolje ili još bliže, hercegovački Raos.
Šteta je velika što po njegovim tekstovima nije snimljena televizijska serija za koju je bio već pripremio cijeli scenarij. Ali u današnje vrijeme tiranije sapuničke banalnosti ni spomenuti autori ne bi doprli do malih ni velikih ekrana.
Zadužio je Petar i Slobodnu Dalmaciju nizom izvrsnih priloga. Bio je sol i Hercegovine i novine za koju je pisao. Za sve koji su ga poznavali i čitali ni jedno ni drugo više neće biti isto. Ode Petar na put bez povratka, a mogao nam je još puno toga ispričati i napisati. Smrt je uvijek brža, ušulja se poput lopova, odnese ono najbolje, uzme svoj plijen i nestane, ne kaže ni dobar dan ni laku noć.
Tekst: Slobodna Dalmacija/ JOSIP JOVIĆ