Razgovarajući jučer s nekolicinom našim sumještana i zbrajajući tko je sve već otišao nazad u Zagreb, Njemačku, Austriju i ostale europske zemlje, otkuda se naš svit skupio za Veliku Gospu, kad smo došli do Branka Križanca i njegove obitelji, također smo ih bili pribrojili u tu skupinu. Jer, znamo, došao je početkom kolovoza a posao i obveze u Njemačkoj nemaju milosti niti trpe čekanja. Nije prošlo ni petnaestak minuta, okrenuli smo se prema Mašunovoj kući i ugledali Branka, njegovu Ružicu, još s unukom u dječjim kolicima. Ponosni i veseli do neba. Kaže, krenuli do kuma Marka i kume Mare. Šteta samo što nas je kiša otjerala pa smo se brzo razbježali i nismo mogli „probaciti“ još koju. Drago mi je da sam ih svakako vidio i da su još uvijek u selu.
