Dobro raspoložen zaputio sam se kući. Već odavno nisam ovako dugo ostao budan, obično u deset hrčem i sanjam, a sinoć sam do kasno u noć po glavi prebirao propuštene prilike, najviše žaleći za Kalinićevom:
„Kako može samo odande promašiti cijeli gol!? Pet jedan je puno bolje nego četiri jedan“ – filozofirao sam, udarajući nogama ispod deke i uskoro utonuo u sladak, duboki san.
Odjednom sam se našao na sudu.
Uhvatili policajci trojicu muškaraca, jednoga boli koljeno, drugoga leđa, a trećega zubna proteza. Odmah mi je nešto bilo sumnjivo, a kad sam saznao o kome se radi, postalo mi je jasno i zašto.
„To su Milan Seserov, Zdravko Rezin i Branko Banov, moji prijatelji iz Mandina Sela“ – upozorio sam strogu sutkinju na to da nisam neutralan, kako kasnije ne bi ona i ja ispaštali zbog trojice kriminalnih Mandoseljana.
Odmah moram upozoriti njihovu rodbinu da dečki ništa nisu ukrali, niti nekome nešto nažao učinili, radili su na crno i počeli bježati kad je policija stigla na gradilište. Zbog navedenih tjelesnih nedostataka bili su međutim sporiji od Todorića i završili u marici, da bi me istražna sutkinja odmah nazvala, te smo se svi skupa obreli o mome snu.
Čim su me, dragi mi Mandoseljani, prepoznali laknulo im je, ali nisam htio izgubiti posao, pa sam zauzeo distanciran stav prema okrivljenima i počeo strogim tonom prevoditi. Utom je izbio i njihov branitelj, određen po službenoj dužnosti.
„Budite tihi, slušajte što se priča, branite se kako god hoćete, smijete i lagati kao obično, ali sve što kažete može biti iskorišteno i kao dokaz protiv vas“ – upozorio sam preplašenu trojku.
„Možemo li nazvati žene, da se ne sekiraju ili da ne pomisle, ne daj Bože, kako smo u skitnji, a mi samo u zatvoru?“ – pitali su skrušeno gledajući sutkinju i mene žalosnim, srninim očima.
„Telefoniranje i posjete za vrijeme istrage strogo su zabranjeni, zbog opasnosti od skrivanja dokaza“ – hladno sam im odbrusio.
„Koliku kaznu možemo dobiti?“ – upitali su svoga branitelja skoro plačući.
„Ostat ćete u istražnom zatvoru dok policija ne napiše završni izvještaj. Maksimalno četrnaest dana, onda ćete biti pušteni, ali vam ništa ne mogu obećati.“
Ja sam svojim prijateljima i suseljanima sve lijepo preveo:
„Maksimalna kazna koju možete dobiti iznosi četrnaest godina, a kad ćete biti pušteni to samo dragi Bog zna. Postrožili su Austrijanci zakone, zbog takvih kao što ste vi.“
Nikome u sudnici, osim mene, nije bilo jasno zašto su sva trojica počeli plakati istovremeno, te sam se osjetio ponukan sutkinji objasniti mandoseljske karaktere:
„U našem selu je običaj da jedni drugima pomažemo. Moji prijatelji su stvarno neodgovorni i sad su opravdano u zatvoru, no njihove mlade supruge brinu se sigurno što se dogodilo. Ako ih nazovemo telefonom bojim se da će se još više preplašiti, ne mogu nikako snositi odgovornost za to. Najbolje bi stoga bilo da ja, kao osoba od povjerenja i istovremeno prijatelj zatočenih, odmah ujutro krenem u Mandino Selo i informiram njihove supruge o tome gdje se nalaze i kako su ova trojica kriminalaca, za čiju stranputicu pak nijedna od jadnih žena nije nimalo kriva. Ja bih se mogao žrtvovati, utješiti mandoseljske mlade i istovremeno pomoći i vama i našoj državi.“
„Vi ne samo da ste pouzdan prevoditelj, nego ste i veliki humanist“ – pogledala me je zadivljeno mlada žena, a trojica Mandoseljana blenula su u mene. Da su znali o čemu zborim opet bi proplakali, ali to je druga priča.
Prije nego su otpušteni u ćelije zamolio sam sutkinju da me ostavi nasamo s njima nekoliko minuta, da prijateljima dadnem korisne savjete:
„Gadno vas je zakačilo, dečki! Valjda ćete se izvući samo s nekoliko godina, ne mora uvijek biti maksimalna kazna. Ali nikad se ne zna! Najvažnija olakotna okolnost je vaše ponašanje u zatvoru, zato odmah danas budite aktivni, metite hodnik, perite pločice, gulite krumpire, slušajte čuvare i ne kukajte nimalo. Sud sve vidi i sve zna!“
„Možeš li ikako informirati naše žene, da se ne sekiraju?“ – dragovoljno su mi dali odobrenje da svoje planove provedem u djelo.
„Mogu, kako ne, učinit ću sve za vas! Utješit ću ih, ne brinite ništa.“
Dok sam izlazio kroz teška zatvorska vrata začuo sam viku i lupanje iza sebe, okrenuo se i vidio Branka, Milana i Zdravka kako se čupaju i guraju za metle, krpe za brisanje poda i šerpu za gulaš.
„Poslušali su me, bit će nešto od njih“ – razmišljao sam radujući se skorom putu u naše rodno selo.
Kombinirao sam kako najbolje u djelo provesti sudski nalog za tješenje mandoseljskih mlada, odlučivši da ću tom prilikom svakako obući uske biciklističke hlače u kojima se jasno raspoznaje svaki mišić moga atletskog tijela, te obuti patike s potpeticama da ne budem najmanji i tek potom, okolo-kole, zabrinutim ženama približiti ozbiljnost situacije, ukratko im opisujući da su dečki živi i manje-više zdravi, te da se zatvor ponekada dugoročno i negativno odražava na muškost, ali da postoje i suprotni slučajevi zabilježeni iz doba cara Dioklecijana.
Dok sam zamišljao što i kako će se sve odigrati, pristavio sam čorbu od povrća – nije da nemam dovoljno energije, ali nikad se ne zna, čeka me daleki put i tri mandoseljske mlade – te sam, ne htijući gubiti dragocjeno vrijeme, ščepao najteže utege i počeo ih dizati nogama i rukama, kad je opet zazvonio telefon:
„Gospodine Vukadine, pomagajte?“ – preklinjala me sutkinja od koje sam se malo ranije oprostio.
„Što je bilo? Jesu li ona trojica provalili?“
„Ma jok, oni su najbolji zatvorenici koje smo ikada imali. Zatvor kao nikada ranije blista, cijela zgrada je čista. Blago njihovim ženama! Ali uhvatila policija još trojicu Mandoseljana. Dolazite ako ikako možete!“
„Što ih boli?“
“Jednoga podlaktica, drugoga nadlaktica, a trećega je gipserska letva zviznula posred čela pa ga sve boli, najviše glava.”
„To mogu biti samo Jakiša, Markiša i Zdravko Božin“ – sinulo mi je – “A rekao sam im ljetos da je letva ženskoga roda i da kod nje koriste tehniku, a ne sirovu snagu.”
„Ne mogu. Nema šanse! Pristavio sam čorbu i sve će mi pokipjeti. Zovite moju kolegicu iz Gradišća“ – savjetovao sam sutkinji dok su mi koljena klecala.
„Dvije Ružice i jedna Vinka bi se sigurno obradovale da me vide i čuju, ali jadan ti sam ja ako izbiju još dvije Jele i jedna Mara. To je i meni previše!“ – zaključio sam spoznajući da ni ja nisam više jako mlad.
No, tko će sve znati!
Do ljeta ću trenirati svakoga dana, pa kad dođem u selo možda se mlade i ja uspijemo nekako dogovoriti i napraviti raspored.
Dotle neka ih tješe njihovi muževi. Bogu hvala pa će ih uskoro pustiti iz zatvora.
Ali samo ako budu marljivo prali i ribali.
Tekst: Blago Vukadin