Vodoopskrbno poduzeće u Poreču odredilo je da vlasnici stančića u Červaru, u koje i ja spadam otkad sam od staroga brata kupio trideset kvadrata, trebaju ugraditi vodomjere u svoja ljetna obitavališta.
Onaj tko ne ugradi sudjelovat će u diobi nedefinirane zajedničke potrošnje, dok smo mi poslušni već platili solidnu svotu za ugradnju digitalnog uređaja skivenog iza analogne zahodske školjke.
Nema međutim smisla kukati, ima puno ljudi s većim problemima, koje bi oni sigurno rado promijenili sa sve vodomjere i novce ovoga svijeta.
Baka Ružica jedna je od njih.
Upoznao sam je prošle subote, dok sam s nekoliko slovenskih obitelji po deseti put čekao u redu da nam služebenici Istarskog vodovoda objasne račune s kojima nismo sporazumni.
I ja se polako pretvaram u Slovenca ili Austrijanca, ide mi na živce hrvatska filozofija „Lako ćemo“, te sam se u rano jutro obreo pred malim uredom u Červaru, ljutit i nabrijan.
Srednjovjekovni otac iz Celja sa sinom u pubertetu, koji je zgodnoj teti iz Ljubljane buljio u noge, dok se ona na njemačkom jadala Talijanu iz Trsta, ispričao mi je cijelu avanturu oko ugradnje vodomjera, i baš kad sam ga počeo žaliti zamišljajući gorku sudbinu koja me čeka u sljedećih nekoliko sati – procijenio sam da će toliko potrajati dok dođem na red – sijeda bakica ispred nas obratila mi se sporim vukovarskim naglaskom:
„Možete li pripaziti da se nitko ne ubaci preko reda dok se vratim?“
„Kako ne, samo vi odite!“ – uzvratio sam bakici uredne frizure i pravilnih crta lica, koja bi svojim blagim pogledom većinu pripadnika moje generacije podsjetila na majčine oči.
Na baki Ružici odmah se prepozna da je pitomo čeljade.
Kad je stigla nazad Slovenci su nastavili međusobno, jako brzo, razgovarati, te ništa nisam razumio, Talijan je pak umjesto maloga pubertetlije analizirao atraktivne ljubljanske noge, pa sam, reda radi, upitao Ružicu:
„I vi čekate zbog vodomjera?“
„Jesam, rekli su da moram ugraditi, ali je skupo, ne isplati se. Došla sam provjeriti moram li stvarno platiti taj nepotrebni uređaj.“
„U kojoj zgradi stanujete?“ – nastavio sam neobvezni razgovor.
„Ne živim u Červaru, kod sina sam, u Višnjanu. Bila sam ranije u ovdje, dok mi muž nije preminuo, ali ne mogu više, sve me podsjeća na njega. Kod sina i nevjeste se barem malo opustim.“ – počela je Ružica svoju životnu priču dok smo čekali u nepomičnom redu.
„Vi ste Slavonka?“ – nastavio sam, ovoga puta zainteresirano.
Ružica je, prepoznavši moje ime na dopisu kojeg smo dobili od vodoopsrkbe, napomenula da je Blago lijepo ime, misleći valjda na poginulog vukovarskog branitelja Blagu Zadru, da bi potom nastavila kao da se oduvijek poznajemo:
„Iz Vukovara smo došli u Červar kad su nas pustili iz logora. Imala sam četrdesetpet kila, moj muž malo više. Ja sam se brzo oporavila, ali on je dobio epilepsiju, valjda od batina koje je pretrpio u logoru. Iznajmili smo ovdje stan, od susjeda koji su početkom rata odselili u Beograd, plaćali kiriju dok djeca nisu počela raditi, pa nam kupila krov nad glavom.
Ivan je volio pecanje. Kad smo živjeli u Vukovaru išao bi s prijateljima nekoliko puta tjedno u ribolov na Dunav. Tako je i u Červaru nastavio. Nekoliko puta je pri napadu epilepsije padao na tlo, ali ja sam uvijek bila blizu i nazvala bih hitnu.
Jednoga jutra otišao je sam na pecanje. Tu u luci moj Ivan je pao i udario glavom u rub čamca.
Kad su ga izvadili iz vode bilo je već prekasno.
Ja sam preselila kod sina, ovdje ne mogu sama živjeti. Da mi je prodati stan, pa da pomognem svojima kad me već moraju uzdržavati. I da ugradim taj vodomjer, ako moram.“
Ne znajući što da kažem, a da ne ispadne suvislo, zaključio sam:
„Skup je vodomjer.“
„Preskup! Moja mirovina je manja. Radila sam cijeli život, u Vukovaru prijavljena, a ovdje na crno, nitko nije plaćao osiguranje. Da mi nije sina i kćeri, gladovala bih.“
„Je li i kći u Višnjanu?“
„Nije, ona je u Njemačkoj. Kad su nas pustili iz logora svi smo došli u Istru. Kći se udala, otišla sa zetom u Njemačku, rodila curicu, moju ljepoticu, već studira. Zet se međutim razbolio i umro nenadano, s dvadesetdevet godina.“
Kad sam konačno stigao na red i obavio razgovor sa službenicom vodoopskrbe, nisam ništa reklamirao.
Požurio sam da sustignem Ružicu i da je pozovem na kavu, kod Iveka, također Vukovarca koji je s dvoje male djece i trudnom suprugom prije punih dvadesetpet godina napustio pakao svoga rodnog grada.
Baku Ružicu nisam više vidio, otišla je u međuvremenu autobusom u pravcu Poreča.
Ivek je, dok smo pili kavu, napomenuo:
„Ma, kako ne bih znao našu Ružicu! Iznimno draga žena.“
Tekst: Blago Vukadin