O kraljici Teuti kruže mnoge priče. Jedni vele da je bila moćna, drugi da je svojom ljepotom zavela ne samo Agrona, osnivača ilirskog kraljevstva nakon čije smrti je ona zavladala našim krajevima umjesto svoga posinka Pinesa, nego i neke rimske vojskovođe, dok treći pak tvrde da je ostavila silno blago skriveno u jednoj spilji koju čuvaju poskoci i šarke.
Jedna od glavnih utvrda ilirskoga plemena Delmata, kojemu je Teuta pripadala i kojim je zapovijedala, nalazila se je na Libu, planini uvučenoj u Duvanjsko polje između Kongore i Borčana. Grad se zvao Delminion ili Delminium, a razrušen je nekoliko desetljeća nakon Teutine smrti, u prvom Dalmatinskom ratu. Koliko puta su naši davni preci ratovali protiv Rimljana zapisano je u povijesnim knjigama, pa koga zanima nek pročita.[1]
Mene već danima okupira samo jedna misao – Gdje je lijepa Teuta sklonila svoje bogatstvo?
Legenda kaže da su ilirski bogovi opominjali Agrona da ne ženi Teutu, jer je doduše izrazito lijepa, no i zlokobnica, pa će cijelom kraljevstvu donijeti nesreću. Agron je postupio suprotno, oženio je i sagradio joj grad Agronium, opasan moćnim bedemima, a ukrašen cvjetnim trgovima i arenama.
Dok je Agron negdje ratovao stigla ga je vijest da mu je Teuta postala nevjerna, pa je odlučio vratiti se kući i ustvrditi što je istina. Kraljica ga je dočekala vedra i nasmijana, i već na pristaništu mu ponudila pehar da ga ispije i da se nakon duga puta okrijepi. To mu je bilo zadnje što je okusio – jedan vojskovođa je u Agronov pehar ranije stavio otrov.
U nastavku legenda pripovijeda da su ilirski bogovi strašno osvetili neposluh vojskovođe i srušili Agronium koji je propao u utrobu zemlje, dok je Teuta preživjela nekažnjena jer nije znala za zavjeru.
Nakon neočekivana muževljeva preminuća lijepa Teuta postala je vladarica za dugo godina, a priča kaže da su po njenoj smrti u gradu Risnu u Boki Kotorskoj Rimljani pronašli njene zemaljske ostakte, no Teutin posinak Pines i pet galija s blagom su nestali netragom.
U usmenoj predaji je do naših dana sačuvano da je Pines ostavio poruku ispisanu čudnim znacima, te da će blago nekada moćne kraljevine pripasti onomu tko razriješi zagonetku.
Prošlo je više od dvije tisuće godina od tog vremena, nema više ni Agrona, ni Agroniuma, ni Pinesa, niti Teute, Rimljani su postali neki drugi narodi, a Delmati se pomiješali s Hrvatima, dok je od ponosne utvrde Delminion na planini Libu ostala tek gomila kamenja. Teutino blago još leži nedirnuto i od radoznalih očiju skriveno jer ga svi kasniji carevi, kraljevi, banovi i begovi nisu uspjeli pronaći.
Sve do prošloga tjedna.
U ponedjeljak sam u nekom zapisu o povijesti našega kraja pročitao kazivanje jedne bake iz Korita, sela ponad Buškog Blata, koja reče ovako:
„Od gradine priko njiva Mukišnica do Lužina ima konjski put, kažu rimski, to su sve stine k‘o kaldrmane bile priko polja i vidile se vazda dok nisu potopili polje“.
Nije to nikakva posebna tajna, imamo mi u duvanjskom kraju puno gradina, kaldrma, i rimskih puteva, no uvečer istoga dana, po čitanju mnogih redaka o Rimljanima i Delmatima, usnuo sam neobičan san. Sanjao sam naime da se vozim vlakom od Boke Kotorske, preko Dubrovnika do male klisure Procipine iznad Mandina Sela, uskotračnom prugom položenom po staroj kaldrmanoj cesti.
„Zašto sanjam vlakove kad ni u Mandinu Selu, ni u Boki, ni u Dubrovniku nema pruge?“ – čudio sam se pijući kavu na balkonu, a znajući da svaki san mora imati svoj smisao.
Odjednom mi je sinulo kroz glavu:
U našem selu postoje dvije gradine, manja kod Rezinih kuća i veća nasuprot škole. Svi Mandoseljani znaju za njih, no nikoga one posebno ne zanimaju, dio su krajolika i tamo su oduvijek.
Sjetio sam se potom svoga davno zaboravljenog lutanja od prije puno, puno godina, kad sam, vraćajući se iz Krivodola u Mandino Selo preko uzvisine Krug, pa dalje dijelom kojega zovemo Čobanice zalutao do klisure Procipine, koja leži na sjevernoj strani manje mandoseljske gradine.
Nisam uopće planirao tamo ići, plašim se naime zmija kojih je toga ljeta bilo na svakom ćošku, a kamoli ne u kršu ispod Ljubuše, no jedan djelomično očuvani, tijekom tisućljeća ovčjim i kozjim papcima utabani, zemljom pokriveni i jedva primjetni dio staroga puta koji od planine Lib, gdje je ležao drevni Delminium, kružeći iza Kongore i Lipe, vodi u pravcu mandoseljske gradine, doveo me u Procipinu, do njenog završetka obraslog gustim žbunjem.
Vlak iz moga sna vozio je točno tom trasom – rubom Duvanjskog polja, prateći planinu Lib, potom iznad Kongore, pa pored lipskog groblja, te lijevo i preko Čobanica sve do Procipine, gdje je bila zadnja stanica.
Onoga dana kad sam neplanski otkrio trasu stare kaldrme – nju su vjerojatno napravili Delmati po rimskom standardu, jer zašto bi Rimljani gradili skupu cestu oko utvrde koju su sami razrušili – jako sam se uplašio vidjevši nekoliko poskoka na straži. Nisu mi ništa rekli, samo su ljuto siktali pazeći da se ne približim žbunju, a ja sam ih htio otjerati i ščepao prvi kamen.
Ispod kamena pronašao sam malu kovanicu punu zemlje i vremena, strpao je u džep i pobjegao kući. Nikomu nisam ništa govorio, čak ni Anti Baćkušinu, a srebrni novčić sam uvečer ostrugao, oprao ga brižno sapunom u cimentari da me nitko ne vidi i počeo prepoznavati lik muške glave okićene lovorovim vijencem. Izgled novca sam dobro zapamtio, te sam prije nekoliko godina saznao da se radi o rimskom sestercu, koji je u doba republike pravljen od srebra.
Veliku tajnu male kovanice nisam nikomu smio odati – mater bi me napala zašto hodam po gredi u sandalama, Vinko bi mi je ukrao, Marinko bi je izgubio, a Marija bi od nje napravila privjesak, pa sam je pohranio na tavan, u staru bešiku u kojoj je nitko neće tražiti.
Sve bi sretno završilo da nisam zaboravio i na avanturu u Procipini, i na staru kaldrmu, i na poskoke, i srebrnog sesterca, sve dok u ponedjeljak nisam pročitao priču bake iz Korita i potom zasanjao vlak koji vozi od Boke Kotorske do Mandina Sela.
Sad mi je sve jasno:
Vidjevši da ne može odoljeti Rimljanima Teutin posinak Pines istovario je svih pet galija natrpanih blagom i krenuo s karavanom od grada Risna do utvrde Delminiuma, koju je po njegovu vjerovanju bilo nemoguće osvojiti, te je Teutino bogatstvo sakrio na skrovitom mjestu, u Procipini iza manje mandoseljske gradine.
Ako netko po čitanju ovih redaka odluči krenuti do Mandina Sela u potragu za dukatima i nakitom kraljice Teute, nek prvo ode na tavan naše stare kuće i tamo potraži srebrni rimski novčić.
Molio bih jedino one koji to urade da malo počiste kuću i pokose travu oko nje, sve je naime zaraslo.
Prije nego se zapute do Procipine tražiti stari, utabani put, nek se moderni tragači za blagom dobro najedu i napiju, jer je put prepun avantura i opasnosti. Ako sa sobom nisu ništa ponijeli nek svrate u Tominu konobu, njegova žena Ivanka napravit će im najbolju krumpirušu čija tajna pripreme se prenosi s koljena na koljeno, još od vremena kraljice Teute.
Istinsko blago.
A ako su Teutini dukati ipak sakriveni na nekom drugom mjestu, otkrit ću vam čim se probudim.
[1] Povijesni podaci i interpretacije preuzeti iz udžbenika Filozofskog fakulteta u Splitu „Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti“, Split 2008. Stranica 277 – 284
Tekst: Blago Vukadin
