NIŠTARIJINI ZAPISI: Šta me gledate? Nisam došo iz Njemačke.

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Duvanjska ljeta znaju biti vruća, ponekada su i duga, ali uglavnom traju od kraja lipnja do sredine kolovoza, od Svetog Ive do Velike Gospe. U to vrijeme se i voda u raznim pržinama, potocima i u našoj rijeci koja sebi  put iskopala sredinom polja i stvarno se zove Ričina, a mi smo joj, htijući je učiniti većom i moćnijom, nadjenuli ime Drina, ugrije pa se djeca mogu kupati, skakati na glavu, gađati žabe kamenjem i igrati se od jutra do večeri.

Ali samo ona djeca koja ne moraju pomagati starijima i izbjegnu kupljenje sijena, okopavanje krumpira ili čuvanje janjaca.

Predzadnjeg ljeta prije polaska u prvi razred mene je zapala gorka sudbina da idem s didom u planinu, na Trebiševo, čuvati janjce, pomagati u poljskim radovima i spavati u vrijeme kad se druga djeca, sretnija od mene, igraju i kupaju. Mogao sam reći da neću, buniti se i joguniti, to sam i radio, ali me tako i tako nitko nije poslušao, zapalo me da odem na put, u svijet u kojem su živjeli samo odrasli i tek pokoje dijete, u malo planinsko naselje na Ljubuši udaljeno dobrih tri sata pješačenja od Mandina Sela.

Jašući na konjima moj djed i ja smo se jednoga jutra zaputili u trebiševsku zabit, da bi me po dolasku u kolibu odmah poslali na spavanje, jer je u tri popodne počinjala moja prva smjena. Zajedno s janjcima poslali su me na ispašu, na Trebiševsko polje, utabanim putem do lokve pa dalje pored groblja s novim zvonikom, pokazali mi kako se „miri vrime“ – stopama se brojala duljina vlastite sjene – kako bih znao kada se trebam zaputiti nazad, u pravcu malog naselja.

Buđenje je bilo u šest sati ujutro, za doručak bih dobio mlijeko ili kajmak – to je za mene, osim naravne tetke Kate, ujedno bilo i jedino što sam volio na Trebiševu – poslije doručka valjalo je potjerati iz tora naše janjce i one od stričeva moje matere, didova Bože i Šimuna. Kad bi sjena bila dugačka dvije i pol stope – znači negdje oko podne – prvi put bih stoku gonio nazad, „u lad“, dobio nešto za ručak i poslali bi me na spavanje, do tri sata. Onda opet sve ispočetka.   

Mislim da ne treba posebno napominjati kako je to ljeto započelo katastrofalno i izgledalo je da će, ako ništa ne poduzmem, tako i završiti. Sjećao sam se, koračajući za šutljivom stokom, Ante Baćkušina, Zdravka Rezina, Milana Seserova i ostale dječurlije koja je u selu uživala dok sam ja rintao samo da bih krajem ljeta dobio nove bate, hlače, i košulju i da bi naša mater spremila dovoljno vune za džempere, i mesa i sira za zimu. Zanimljivo bi bilo jedino kad bi netko iz Lipe ili iz Mandina Sela izbio u planinu.

Tako je jednoga dana moj stariji, veliki brat i dugogodišnji uzor Vinko, u to vrijeme star punih jedanaest godina, došao na Trebiševo i ostao nekoliko dana koseći travu s odraslim članovima male planinske kolonije. Prve večeri po njegovu dolasku nisam morao rano u krevet, radovao sam se bratu i pričama koje su se otegle do kasno u noć dok smo sjedili pored ognjišta iznad kojega je u velikom kotlu kuhalo mlijeko.

Da bih svima pokazao kako sam radostan i spretan počeo sam preskakati preko ognjišta. Tetka Nevenka bunila se govoreći da sam guzlav i da ću siguno nekako nazijanit, ali je dobra tetka Kata napomenula kako me moraju pustiti da se malo iskačem i razveselim, pa je i Nevenka popustila, ne ispuštajući me iz vidokruga. Desilo je se ono što je se moralo desiti, očigledno postoje nekakvi čudni prirodni zakoni po kojima su stariji obično u pravu.

Kad sam shvatio da je preskakanje opeka kojima je ognjište bilo ograđeno previše jednostavno, odlučio sam se na sljedeći korak probajući bez zaleta preskočiti kotao s kipućim mlijekom. Za one koji poznaju moj sportski talenat ne trebam napominjati da se kotao prevrnuo, vrelo mlijeko se prolilo po mojoj goloj koži, a obadvije tetke odnekuda brzo ščepale brašno i zavaljale me u njemu. Nije ostala nijedna opekotina na mome tijelu, jedina posljedica bolnog iskustva bilo je naglo uništavanje svih mojih planova o atletskoj karijeri.

Kako bi me umirila tetka Kata je iz skrivenih rezervi izvadila kutiju keksa, onih okruglih s velikom rupom u sredini, i još jednu kesicu Kraševih karamela. Nakon što sam pojeo nekoliko komada i prestao plakati, brižno sam pospremio i kekse i karamele ispod jastuka, da mi nešto za sutra ostane, i legao na drveni krevet koji se je nalazio u istoj prostoriji. Ne znam kad sam zaspao, znam samo da je ta noć dugo trajala, ujutro su me ostavili da spavam do podne, a Žarko Lončarev, žaleći me, preuzeo je na sebe obvezu čuvanja svih janjaca.   

Poslije buđenja opipao sam rukom ispod jastuka, ali tamo ništa nisam našao, ni keksa, ni karamela. Još jedno gorko i plačno iskustvo čijega uzročnika tada nisam znao! Možda je i bolje tako, jer je se moj osjećaj strašne nepravde širio po cijelom tijelu, te da sam znao istinu nečija glava sigurno bi bila pogođena kamenom.

Tek puno, puno godina kasnije mi se Vinko ispovjedio priznajući da je on,  nakon što su tetke otišle iz sobe, na brzinu ščepao poslastice ispod moga jastuka i sve odjednom potamanio. Nakon što me je drugoga dana radeći na livadi, cijeli kilometar udaljenoj od koliba, čuo kako plačem zapekla ga je savjest ali nije mogao više ništa popraviti.

Kad se Vinko nakon kosidbe vratio nazad u selo postalo mi je jasno da pod hitno moram nešto poduzeti ako ikako želim ostati normalan do kraja ljeta.

Čekao sam priliku i ona je se uskoro ukazala, jer me je jednoga jutra zapao red čuvanja janjaca s tetkom Blagicom, materinom stričevkom.  Blagica je bila mirna, tiha i malo plašljiva, ujedno i najnaivnija od sve moje rodbine s kojom sam provodio ljeto. Dok smo nas dvoje sjedili na jednom kamenu, a tetka pjevušila meni nepoznate pjesmice, vidio sam da se nedaleko od nas u pravcu Duvanjskog polja udaljava jedan stariji čovjek koji je u Vranu odjeskao bukvu i zakačio je za svoga konja. Misleći kako se radi o našem susjedu, Draganu Markovića, predložio sam Blagici jednu zanimljivu igru, igru skrivalice.

 „Tetka, ajde ti zatvori oči i broj do sto, a ja ću se za to vrime sakrit, pa kad odbrojiš do kraja moraš me tražit.“

Tetka je prihvatila izazov, spustila očne kapke i počela glasno brojati, njen glas bivao je sve tiši i umorniji, na sredini se malo zabunila i umjesto brojanja nastavila s krunicom, a kad je dogurala do sedamdesettri i do drugog radosnog otajstva, zaspala je i glava joj je klonula na desnu stranu.

Ja sam brzo ščepao jedinstvenu priliku, znajući da se ona uskoro neće ponoviti, i svom brzinom zapalio u pravcu čovjeka s konjem i bukvom. Kad sam ga dostigao prepoznao sam da to nije Dragan, nego nekakav drugi, simpatični i sjedokosi starac.

 „Šta ti radiš sam ovde u planini?“ –  upitao me je čiča, stariji musliman iz Oplećana.

 „Ja sam Ćokanov Blago iz Mandina Sela i oću svojoj kući! Oćeš li me ti povest sa sobom?“ – rekao sam mu jasno i glasno o čemu se radi.

Dobri čovjek se razgledao uokolo, nije bilo nikoga na vidiku, ostaviti šestogodišnjaka samoga u planini nije se usuđivao, a vratiti se nazad prema Vranu, u pravcu iz kojeg sam ga dostigao, nije smio da slučajno ne sretne šumara koji bi mu oduzeo lijepu, veliku bukvu.  

 „Znam ti ja ćaću“ – rekao je i nadodao –  „Krenićemo drugim putem nego sam planiro, pa kad budemo iznad Mandina Sela pokazaću ti kuda moraš otić da bi stigo do svoje kuće.“

U jednom dolcu nas dvojica smo zasjeli i počeli užinavati. Imao je čovjek u zobnici i sira i kruha, meni je sir puno bolje prijao pa mu nisam skoro ništa ostavio, a kad smo završili s objedom odnekud je izbio usplahireni daidža Jozo koji me je u međuvremenu panično tražio po cijeloj planini nastojeći uzalud ispitati tetku Blagicu u kojem pravcu sam nestao, dok mu je ona objašnjavala da smo se samo igrali skrivalice.

Jozo me je ukorio, upitao jesam li normalan, dao mi jedan masni šamar i dvije sočne kruške i odveo me nazad na Trebiševo.

Uplašio sam se na početku da je moj cijeli plan pao u vodu, ali su odrasli prilikom noćnog vijećanja jednoglasno odlučili da od moje čobanske karijere neće biti ništa, te su me sutradan s tetkom Nevenkom poslali u Lipu, da me ona vrati kući i da dovede Marinka, marljvijega i poslušnijega od mene. Čuo sam sve što su pričali o meni, da sam “Bože sačuvaj, i ovakav i onakav”, ali mi je bilo svejedno što govore, glavno da me vrate u Mandino Selo.

Tetka Nevenka je skoro cijelo vrijeme našeg pješačenja niz Ljubušu šutjela, ja sam je često pitao vide li se već Rezine kuće i koliko još puta leži pred nama, a ona je ili molila očenaše ili bi mi kratko odbrusila da sam magarac, neposlušan, da od mene nikada neće ništa čestito postati, da sam tvrdoglaviji od svih Šoljića zajedno i da joj je žao njene sestre, moje matere.

Kad smo konačno stigli u Lipu tetka mi je sapoćila da će me najprije oprati i ošišati jer sam “prljav k’o gudničić i zaresto u kosu”, te da me tako divljeg ne može odvesti u Mandino Selo. Dok je voda na šporetu kuhala a tetka tražila sapun, ja sam se sjetio da i did tog dana treba izbiti s Trebiševa, pa sam, znajući da Nevenku ne mogu tako lako kao Blagicu prevariti, rekao želeći ujedno ispasti dobar:

 „Tetka, dok se voda skuva, odo je prema gaju vidit stiže li did na konju.“

Žena me je upitno pogledala, još je bila ljuta na mene pa me vjerojatno nije htjela cijelo vrijeme imati u svojoj blizini, i naredila mi da se vratim čim ona rashladi vodu kako ne bismo okasnili u Mandino Selo. Koračajući prema gaju sjetio sam se da željno iščekivano i sanjano Mandino Selo nije uopće daleko, da treba samo preći preko grede koju zovemo Krug, tek dva kilometra dok se ne primjete Rezine i Džankušića kuće, pa sam, čim se nije više vidjelo ni krivodolsko naselje niti je postojala opasnost od bilo koje tetke ili daidže, skrenuo nalijevo i ne stajući nigdje niti se okrećući nazad punim trkom zaputio se do Mandina Sela.

Stigao sam pod murvu baš u vrijeme kad su sva dječurlija, njihove matere i ćaće koji nisu bili u Njemačkoj sjedili tamo, jeli kekse i dojili karamele, pili kave i sokove i pričali o nečemu.

Svi su odjednom zinuli budući da me nitko početkom srpnja nije očekivao u selu, moja mater me zagrlila i upitala otkud ja tu, priznao sam odmah da je na Trebiševu dosadno, i rekao da me nikad više tamo ne smije poslati, da ću kod kuće prati tanjure, goniti krave na vodu, pomagati Vinku na Brdinama, pokazati Marinku kako se računa ili umjesto Marije svakoga dana mesti „kujinu“, te da ću sigurno od sada biti i najbolji, i najposlušniji od svih, samo ako ostanem u selu.

Mater se, vidjevši da od mene nikada neće postati Vinko, a kamoli Marija, zaputila u pravcu Lipe kazati tetki Nevenki da me ne traži. Srela je mama uplakanu tetku kod vrela Jurnjovače i umirila je. U međuvremenu se ispod murve skupilo još više ljudi i djece, svi su htjeli znati kako sam pobjegao, i došli gledati kosatog i neopranog Blagu.

Da bih nekako priveo kraju za mene neugodno propitkivanje svima njima sam se odrešito obratio:

 „Šta me gledate? Nisam došo iz Njemačke.“

Ljudi su se kratko nakon toga razišli, a Ante Baćkušin i ja uzeli smo loptu u ruke i zaputili se na Trpinu Podvornicu. Tamo su već Jozo Ćotin, Ante i Pere Ćikini i Boško Šumanovića igrali nogomet pazeći da slučajno ne naiđe Trpinica i ne potjera ih s ugazane livade.

Ja sam bio golman.

Blago Vukadin