Stiže Božić.
Da čovjek ne povjeruje kako vrijeme brzo prolazi! Snijega nema ni u brdima, a kamoli na nadmorskoj visini od dvjesto metara. Nema veze. Danas ću kupiti jelku, sutra će Daniela praviti kekse, prekosutra ću raditi, u utorak će izbiti Tanja i Fran i onda ćemo se svi, zajedno s mačkama, raširiti po stanu i balkonu.
Baš se radujem Božiću.
Ne volim čitati vijesti, posebno ne u ovo mirno vrijeme. Ružno je slušati kako se vlastoljupci svađaju. Ajde da je ljeto – rekao bi čovjek da im je sunce udarilo u glavu – ili jesen – onda bi magle i kiše mogle poremetiti i normalne ljude, a kamoli ne one koji se grčevito bore za vlast. Ali za vrijeme Božića lagati ljudima stvarno nije pristojno.
Zaboravljam gluposti i radujem se Božiću.
Slavimo dolazak maloga spasitelja. Velike nade. Iskonske vjere. Ne dam da nam nitko – ni vrijeme, ni pare, ni slava, ni strah, ni sramota, ni slabost, ni jakost – pokvari blagoslov Božića.
Baš se radujem malom Isusu, iako je njegovu figuru iz jaslica moj sinčina prije dobrih deset godina negdje sakrio, u nekakav mali autić, ali znam da je on u kući, negdje ispod ormara, i da nije naučen na veliki luksuz pa se neće ni ljutiti na nas.
U međuvremenu smo u jaslice polegli rezervnu figuru tako da smo kompletni i možemo se radovati Božiću.
Poklone smo nabavili na vrijeme. Djeca su manje-više skromna i nije bilo velike strke. Igrice, sportska oprema, čarape, kravate i pokoji miris. Ne radi se uostalom o materijalnoj vrijednosti, nego o znaku da je netko koga voliš mislio na tebe i da je od džeparca kupio knjigu, baš onu o kojoj si prošle godine pričao. I mačke će dobiti igračke, kotrljajuće zvečke, pa ćemo paziti da ne sruše jelku. A ako i padne na pod uspravit ćemo je.
I mačke je Bog stvorio te se i one na svoj način raduju Božiću.
Ovaj tjedan sam s kolegama bio na Božićnoj proslavi. Stigli su u Beč iz cijele Austrije i svi su se jučer zaputili svojim kućama – žurno, da ne zakasne.
Vraćajući se poslije ponoći autobusom u hotel nenajavljeno sam ščepao mikrofon. Svi su zinuli jer znaju da ne znam pjevati. Ali nisam mogao odoljeti izazovu Božića jer je vozač, Jadranko iz Viteza, djelovao tužno pa sam ga htio obradovati i navesti ga na vesele misli pjevajući hrvatske božićne pjesme u austrijskom okruženju.
Predstava je uspjela.
Započeo sam stihovima „Radujte se narodi“. Jadranko za volanom, a kolegice i kolege od kojih nitko ne govori hrvatski na sjedalima, priključili su se pjesmi. Kad smo stigli do „Svaki narod čuj, čuj“ putnici s desne strane počeli su ritmično pljeskati, a oni s lijeve su nas dvojicu pratili mumljanjem. Dok smo stigli do hotela svi su već naučili cijelu pjesmu napamet.
Jedino je kolegici koja je sjedila iza mene pozlilo. Uplašio sam se da je to zbog moje muzikalnosti, ali sam na kraju saznao da je trudna i da će sljedeći Božić njena obitelj biti veća za jednog člana. Laknulo mi je.
Kad na Stipanjdan odemo u Graz – ove godine Marija je odgovorna za kuhanje sarme – opet ću pustiti slavujev glas i skupa sa svima zapjevati:
„Radujte se narodi!“
Baš se veselim Božiću.
Blago Vukadin