Ima sati kad se nagonim napisati nešto, barem nekoliko redaka. Ali zaboravim snove.
Snovi k’o snovi, dođu i odu, i ako ih na vrijeme ne uhvatiš izgube se u pranju, brisanju, kuhanju i prijevodima.
Nastojim vratiti ih, sjetiti se nečega, a kad im ščepam nit, vrte se – slika po slika, nada po nada, strah po strah.
Lijepo je sanjati.
Čak i ružne stvari sanjati nije strašno. Ostane uvijek nešto pitomo iza njih, smirujuće i životno, pa makar spoznaja da zdrav ustaješ iz postelje.
Što bi više?
Panično tražiti velike misli nema smisla.
Velike stvari plod su malih koraka, ne padaju s neba, pa stoga i snove valja odsanjati do kraja.
Večeras ću sanjati da sam marljiv.
Sutra ću pisati kako radim.
Prekosutra ću biti bogat.
Dogodine ću ostarjeti i pustiti mlađe da sanjaju.
Ako ne postanem sebičan.
Tko će snovima ukraj stati?
Tekst: Blago Vukadin