S Jaroslavom-Jarom radio sam nekoliko godina u istoj firmi, on je bio naš predstavnik za tadašnju Čehoslovačku, a ja za bivšu Jugoslaviju. Tih država već dugo vremena nema na kartama, ali smo nas dvojica još uvijek mladi i poletni, no ne radi se o tomu u ovoj priči.
Imali smo dobroga šefa, Markusa, mladića naših godina koji je firmu za posredovanje u osiguranju naslijedio od svoga rano preminuloga oca, skupa s kućom bez kredita, namještenim uredom i cijelom hrpom vjernih klijenata.
Poznavali smo se godinama iz jednog lokala u takozvanom Bermudskom trokutu u Grazu, a onda je Markus odlučio ekspandirati u inozemstvo, pa je za šankom upitao nas dvojicu hoćemo li biti njegovi prvi suradnici i asistenti. Nismo imali pametnijega posla, novca nikada nije bilo dovoljno, te smo pristali i u paketu sa sobom u biznis uveli i Jakoba, našega Mađara.
Tako je posao krenuo – Markus je bio gazda i odgovorni menadžer za Austriju, Jaro je obrađivao Prag i Bratislavu, Jakob je tražio suradnike za prodaju osiguranja okolo Balatona, a mene je put često vodio u Zagreb, Rijeku, Niš i Sarajevo.
Lijepo smo počeli zarađivati, čak sam kupio i auto sa 170 konjskih snaga, bijeloga Mitsubishija, uspaljene cure diljem propale države gledale su me zadivljeno dok daljinskim upravljačem zaključavam vrata vozila i vučem sa sobom teški mobilni telefon, s predbrojem 063, prvu generaciju takvih uređaja, iako u austrijskom inozemstvu nije bilo prijema. No, bio sam veliki frajer u svojim očima, pa sam svugdje putovao s tada rijetkim statusnim simbolom.
Imali smo jednu tajnicu i jednu administratoricu. Tajnica je bila ljubazna i nasmijana, govorila je pomalo od svakoga jezika na našim tržištima, ali nijedan od njih, osim poljskoga, ispravno. Silvia je bila dobra duša našeg malog poduzeća.
Administratorica, stroga i odrešita žena, se je zvala Doris i imala je pozamašne kukove i još opsežnije grudi, a njena najupadljivija tjelesna karakteristika bilo je vrćenje punom stražnjicom dok se je probijala između naguranih stolova u uredu.
Doris je bila pedantna. Svaki papirić imao je svoje mjesto, nikada nije otišla kući bez uređivanja stola, ali nikada nije ni ostala minutu dulje od radnoga vremena, no bez nje ne bismo uspjeli zadržati ugovore pod kontrolom, pa smo joj bili zahvalni za red kojeg je uvela u našem kaosu. Promatrajući njen uvijek ozbiljni izraz lica zamišljao sam Doris – možda griješim dušu, ali je moj dojam uvijek bio takav – kao njemačkog vojnika u logoru koji, prije nego zatvorenike isprati do plinske komore, kontrolira jesu li svi oni uredno posložili prugaste košulje i bakandže.
Jaro je jedini od nas bio oženjen, a nekoliko tjedana prije početka naše ekspanzije u pravcu istoka i juga postao je dvostruki otac. Njegova žena rodila je blizance i odjednom postala ljubomorna. Znala je s djecom u naručju banuti u ured i praviti mu scene, mi bismo je pustili da se izviče, a ona bi se nakon pola sata umirila i nevoljko pristala da njen muž na dva dana otputuje u sumnjivo inozemstvo. Naš prijatelj Jaro cijelo bi vrijeme šutio ne vjerujući nam da i sami imamo sličnih problema.
Nakon jedne prilično glasne scene u kojoj je nastradala zadnja, nedužna vaza iz našeg ureda Doris je po prvi put promijenila strogi izraz lica i zabrinuta se zaputila s uplašenim Jarom na kasni ručak, tješeći ga kako je najbolje znala i umjela.
Nekoliko mjeseci kasnije Jaroslav se je razveo, a istoga dana nam je svečano objavio da se zaručuje s Doris. Nismo se htjeli miješati u njihove stvari, barem ne riječima, no sumnjičave poglede nismo previše ni krili, ne mogavši zamisliti da će se mirni Jaro dobro provesti s dominantom Doris, čiji hladni pogled bi neposlušnim muškarcima ulijevao strah u kosti.
Nakon vjenčanja novoga para radili smo još nekoliko godina u istoj postavi. Početkom devedesetih međutim, nakon izbijanja rata u bivšoj Jugi, morali smo štedjeti – prodavanje osiguranja ljudima koji ne znaju hoće li preživjeti do sljedećega prvoga nije išlo baš dobro – pa je Doris preuzela i funkciju tajnice nakon što je Silvia postala majka i ostala kod kuće, a ja sam Jaroslavu pomagao u Češkoj i Slovačkoj dok ne nađem neki drugi posao.
Jedne prilike – baš sam se u novoj, jeftinijoj kočiji sa samo 50 konjskih snaga vozio u pravcu Bratislave – zatrebao mi je telefon našega suradnika u tada već osamostaljenoj Slovačkoj, ali zbog gužve na cesti nisam mogao listati po kalendaru, pa sam nazvao firmu i zamolio Doris da mi saopći hitno potrebni broj. Ona je to uradila, doduše malo nevoljko, ali savjesno, ja sam dobio čovjeka i sve je naizgled bilo u redu.
Sutradan me je u uredu dočekala Doris i dala mi do znanja da ona nije ni moja žena, ni moja sekretarica, te da drugi put zaustavim auto pored ceste i samostalno obavim posao za koji sam plaćen bolje od nje.
Jaro je gledao u stranu i šutio, a Markus mi je popodne, kad je Doris otišla na zahod, šapnuo:
„Znaš kakva je ona, nema smisla svađati se s Doris.“
Nisam je više nikada zvao, ne zbog toga što sam spoznao učinjenu pogrešku – u meni u takvim situacijama proradi naime duvanjski inat – nego zato što sam nekoliko dana kasnije našao drugi posao i počeo se zanimati nekim drugim papirima, ljudima i karakterima.
S Jarom sam cijelo vrijeme održao kontakt. Pošaljemo jedan drugome čestitke za Božić, rođendan i Uskrs, nekada se čak i nazovemo telefonom, sporadično se sretnemo kad nas put nanese u iste gradove, a zadnji put vidio sam ga na televiziji – moj prijatelj i bivši kolega bio je naime kandidat u kvizu „Milijunaš“.
Prvih pet pitanja, za zagrijavanje, suvereno je i ispravno odgovorio, isto kao i sljedećih nekoliko, sve dok nije zastao na stepenici na kojoj se ili osigurava deset tisuća, ili se pak pada na osvojenih petsto eura i ide kući.
Imao je Jaro na raspolaganju još sva tri jokera – publiku, pola-pola šansu i telefonskog pomoćnika – kad je zapeo na citatu nekog filozofa ne znajući njegovo ime. Ponuđena su mu četiri različita odgovora, no on nije imao pojma koji od njih je ispravan i odlučio se, bez dvoumljenja, za telefonski joker.
„Koga ćemo nazvati?“ – upitao je moderator Jaroslava.
„Moju ženu Doris“ – odgovorio je kao iz topa moj prijatelj. Meni se je učinilo da je na trenutak slegao ramenima, isto kao onoga jutra kad je Doris izjavila da nije moja sekretarica, no to vjerojatno nitko od drugih gledatelja nije prepoznao.
Počeo sam se krstiti i lijevom i desnom rukom sjećajući se da Doris nije nikada čitala do kraja ni novinsku rubriku o poznatima i slavnima – tamo je razgledala slike – a kamoli nešto teže, no Jaro je bio predaleko da mu pomognem prijateljskim savjetom.
Moj televizor se je tek neznatno zatresao kad je na drugoj strani žice Doris svome Jari odlučno odgovorila, poput njemačkog oficira ispred Staljingrada:
„C! C je ispravan odgovor. Uzmi C!“
Moderator je upozorio Jaru da ima još dva jokera, podsjetio ga da može spasti na petsto eura ili pak osvojiti sigurnih deset tisuća i zadržati šansu da postane milijunaš, no on nije dvoumio inzistirajući na tomu da se ulogira odgovor „C“, što je voditelj, podignutih obrva, i uradio.
Jaro je napustio studio s petsto eura i dva nepotrošena jokera u džepu, a kako se je proveo nakon povratka kući mogu samo zamisliti, no pretpostavljam – bolje rečeno prilično sam siguran u to – da mu je Doris dala do znanja kako je čemerno zakazao, isto kao što bi mu očitala litanije da se je dodatno osigurao, odnosno da je posumnjao u ispravnost njenoga odgovora.
„Bilo što da je uradio bio bi kriv“ – pomislio sam tiho, da me nitko ne čuje, ali to je sasvim druga priča.
Tekst: Blago Vukadin