Pričam Tanji što sam sanjao.
Volimo se zezati o noćnim svjetovima u našim glavama. Moja tikva je puno veća od Tanjine, pa u nju stane više snova. Ili se samo bolje od žene sjećam gdje sam noć proveo?
Sinoć sam bio u Grazu.
Išao sam u školu sa svojim sinom, gdje obojica uskoro polažemo maturski ispit. Christianu je bilo neugodno da ga netko primjeti s ocem-učenikom, pa je pobjegao u gimnastičku dvoranu, a ja sam, znajući da imam slobodno do početka nastave, krenuo na kavu koračajući šarenom, ozvučenom ulicom kojom su se orile vesele melodije.
Po cijelom centru Graza postavili su ogromne, bučne zvučnike. Začudio sam se prepoznavši glas Zdravka Čolića u jednoj ranije mi nepoznatoj, sladunjavoj pjesmi.
„Čola osvaja svijet, a krenuo je od Austrije!“ – pomislio sam stigavši do mosta iznad Mure.
Na metalnu ogradu naslonjen čekao me je pjevač Čola, okružen četrima ljepoticama i velikim, terenskim vozilom iz kojega su nekoliko trenutaka ranije zajedno izišli na svježi zrak.
Zdravko mi je, kao starom jaranu iz Podlugova, bez odgode prišao i počeo iglenisati:
„Jesi li čuo ovo maloprije? Moju najnoviju pjesmu puštaju na austrijskom radiju! Nikad ne bih pomislio da sam tako dobar.“
„Svaka čast, momčino!“ – odgovorio sam mladolikom ljepotanu u sedmom ili osmom životnom desetljeću, analizirajući pritom stasite figure njegovih pratilja. Sve četiri djevojke bile su zaogrnute bijelim plaštevima, donjih usana prekrivenih zelenom, svilenom maramom, da svatko odmah prepozna odakle stižu.
„Poznaješ li ti ikoga tko radi na radiju?“ – oduševeljeni Zdravko već je krojio planove o daljnjem proboju na zapadno tržište, naglašavajući kako bi bilo super da puste još koji njegov hit, najbolje kakav stari.
„Jurica mi je prijatelj, on je urednik hrvatskog programa za Radio Gradišću. Ali tamo emitiraju samo narodne pjesme. Bolje ti je pokušaj preko kakve reklamne agencije“ – savjetovao sam Čoli gdje da nastavi.
„Znam ja za agencije, nisam travu pasao, ali preko veze je uvijek bolje. Brže upali. Kakav je to radio na kojem su maloprije pustili moju pjesmu?“
„Program za mlade. Kod njih ti veza ništa ne pali. Ili se pjesma sluša, ili se radio gasi. Možda ti je najbolje pričekati malo, da vidiš hoće li je danas ili sutra ponoviti“ – oprostio sam se od popularnog pjevača i njegove četiri ljepotice naivnim trabunjanjem o tržištu i njegovim zakonitostima, o teorijama u koje ni u najluđem snu ne vjerujem.
Osim na seminarima kad klijentima prodajem pamet.
Tanja se počela zanimati za nastavak moga sna, ali o lijepim Bosankama nisam ništa više znao, ni kako se zovu, niti čime se bave kad ne nastupaju kao popratni vokali.
Zdravko Čolić je nekamo nestao, kave nisam popio, maturski ispit nisam položio, a sve samo zato jer sam se prerano probudio.
Iz Tanjinih očiju provirila je spoznaja da je već šest sati.
Moram nazvati taksi i zaputiti se prema Glavnom kolodvoru. Vlak za Beč polazi u sedam sati i dvadesetpet minuta.
Neće me čekati.
Vratit ću se u Zagreb u petak nakon posla, opet vlakom jer mi je vožnja autom naporna otkad se Tanja razboljela.
S povojem na glavi moja ženica djeluje otmjeno.
Ponosan sam na nju i na njen vedri smijeh. Ne znam kako bih se ja smijao s razrezanom glavom i strahom od iduće operacije.
Spavali smo kod tete Vlaste da Tanja ne ostane sama u stanu kad krenem na put.
Vlasta i njen Božidar već su u godinama. U zadnje vrijeme previše se tuge u njihovu životu nakupilo.
Sad je došlo vrijeme da se sudbina prestane igrati s njima i nama.
Mora jednom!
Tanja će uspjeti. Što je jedna opeacija za tako hrabru ženu? Ni sto rezova neće joj ubiti volju za životom.
Ima ona svoga Frana. I nas. A mi je ne damo tek tako.
Prije nego je taksi stigao pred zgradu Tanja mi je ispričala što je sanjala dok ju nije počeo mučiti nagon za povraćanjem.
Izdržala je budna cijelu noć, slušajući me kako hrčem dok mi se po glavi vrte novi hitovi Zdravka Čolića.
Prije ulaska u vlak htio sam metalnoj rugobi polomiti sve kotače. Jednim jedinim bijesnim udarcem nogom. Ili glavom.
U restoranu sam naručio kavu čitajući Tanjinu poruku pristiglu u međuvremenu iz Vlastina stana.
Vagon je bio hladan, ne samo stoga što grijanje ne radi dok ne priključe lokomotivu.
Sunce iznad Slovenije vratilo mi je optimizam. I vagon se odjednom utoplio.
Liječnici u Zagrebu su dobri. Najbolji! Izvadit će oni sve rakove, pa ćemo Tanja i ja opet na koncert. Ne mora biti Parni Valjak kao prošle godine prije Božića. Nije ni Zdravko Čolić loš.
Plesat ćemo i derati se iz sveg glasa.
Tekst: Blago Vukadin