Lokalni uviđaji na benzinskim crpkama uvijek se, valjda po nekom čudnom zakonu slučajnosti, obavljaju po lošem vremenu. Danas je hladno i kišovito, a nisam obukao potkošulju, pa sam ljut na sebe, i na cijeli svijet.
Prije mjesec dana dogodio se bezazleni sudar s malom materijalnom štetom, ali se suparnici nisu uspjeli dogovoriti, pa će sad sud, osiguranje, odvjetnici i sudski vještak reći tko je kriv, a tko prav.
Ramiz je stigao prvi.
Čeka pored pokisle praonice da dođu ostali. Po nosu i kožnoj jakni pretpostavljam da je s Kosova i prilazim mu.
„Jeste li vi sudija?“ – pita me.
Odgovaram da nisam sudac nego tumač, a on se interesira odakle sam.
„Iz Hercegovine?“ – velim.
„Nisi Srbin?“ – nepovjerljivo nastavlja Ramiz.
„Ne, Hrvat sam“ – odmahujem glavom i nadodajem „Govorim ja i srpski, nije to problem. Albanski ne razumijem.“
„Znam ja hrvatski. Znaš li ti Ćiru?“ – pita me prijateljski za nogometnog trenera Blaževića.
„Osobno ga ne poznajem, ali sam čuo za njega. Dobar trener je Ćiro.“
Dok nastavljamo razgovor o Prekaziju i Shali, stiže Borka, krupna žena iz Kruševca, Ramizova suparnica. Gleda nas nepovjerljivo i opušta napeti izraz lica tek nakon mog predstavljanja. I njoj treba tumač, govori doduše njemački bolje od Ramiza, ali joj je lakše na maternjem jeziku objašnjavati što se dogodilo prije tri mjeseca na mjestu na kojem stojimo i gdje nam se uskoro pridružuje cijela grupa stručnjaka – sutkinja, Ramizov odvjetnik, sudski vještak i Borkin advokat.
Rasprava počinje Ramizovim iskazom:
„Drugarice sudija, ja već trideset godina vozim auto, nikad nisam imao ni ogrebotine, a kamoli da sam nešto skrivio. Ona se je okretala, a ja sam htio naliti gorivo. Nije gledala kako manevrira, niti zna voziti auto. Na ovom mjestu ja bih okrenuo teretnjaka, a ona se deset minuta vrtjela, te lijevo, te desno, pa pravo, pa naprijed i nazad. Kad sam prilazio mjestu za tankanje, udarila me je u branik. Nije bilo nikakve štete, ni kod nje, niti kod mene, ali je gospođa vozačica pokazala neku ogrebotinu na njenom opelu. To je stara ogrebotina. Tko zna gdje je ranije udarila kad tako vozi? Ja to sigurno neću platiti! Nek ponovo polaže vozački ispit!“
„Jeste li vidjeli njen auto u trenutku kad vas je udarila?“ – pita sutkinja Ramiza.
„Nisam. Vozio sam u rikverc, ali moj BMW ima senzore i naprijed, i nazad, ne mogu se ni približiti drugom autu, a kamoli udariti negdje da se senzori ne jave.“
Borkin advokat se smiješi, Ramizov odvjetnik pravi se gluh, sutkinja govori u diktafon, sudski vještak mjeri koordinate i zapisuje pozicije vozila prema Ramizovoj izjavi, pa na red dolazi Borka.
„Drugarice sudija, ja sam u Austriji već trideset godina. Nikad s policijom nisam posla imala, a kamoli sa sudom. On je udario u moj auto dok je vozio u rikverc, nije me valjda vidio. Oštetio mi je branik, evo vidite na slici. Ove linije sa strane su od ranije, uska nam je garaža i jednom sam ogrebala desna vrata. Ali branik se pomjerio kad me je on udario. Nije htio potpisati protokol, posvađali smo se, psovali i vikali, a onda je netko zovnuo policiju. On je kriv!“
„Jeste li popravili štetu na autu?“ – pita sutkinja.
„Jesam, u Srbiji, kad sam bila na odmoru, da branik ne spadne.“
„Koliko ste platili popravku?“ – interesira se njen zastupnik.
„Sto eura, bez računa. To mi je komšija Vaso napravio, on je automehaničar.“
Većina neutralnih sudionika uviđaja računa koliko će zaraditi. Ukupni trošak neće biti manji od tisućupetsto eura, a platit će onaj tko izgubi parnicu. Ili pola-popola, ovisno o presudi koju će sud donijeti pismeno, nakon što sasluša svjedoka, Mađara koji se danas ispričao jer mu je žena bolesna, pa nije mogao doći. Kad bude imao vremena pridružit će mu se i Laszlo, moj kolega, tumač za mađarski jezik.
Dok pišem solidni račun prilazi mi pokisli Ramiz i pravedničkim naglaskom kuka:
„Ne radi se o tome koliko košta, nego neću platiti kad nisam kriv. Nek gospođa nauči voziti auto, ili nek je njen muž voza naokolo. Nije auto za žene. Na ovom mjestu bih ja okrenuo teretnjaka, i to s prikolicom, a ona nije mogla ni malog opela.“
Borka žuri na posao, sutkinja i vještak ostaju na kavi, odvjetnici se prijateljski pozdravljaju, ja se pravim da žurim, iako je sljedeći termin tek za sat vremena, ali mi se ne da s Ramizom pričati o ženama, te mu dajem ruku dok se rastajemo:
„Zemo, nije auto za žene. A Ćiro je dobar trener!“ – jaranski mi namiguje.
„Je, Ćiro je najbolji“ – završavam razgovor dok tiho, da me nitko ne čuje, zaključujem da pravda zna biti skupa.
Tekst: Blago Vukadin