Danas, na blagdan sv. Nikole, zaštitinika pomoraca, pekara i djece, Luka nam pripovijeda o povijesnim okolnostima u kojima se pojavljuje jedan od najjačih likova iz sv. Pisma, propovjednik Ivan, poznatiji kao Ivan Krstitelj.
Ivan je u pustinji, odmakao se od svijeta i važnih mjesta, potražio je ono što je za čovjeka smrtonosno, al u sv. Pismu ima posebnost jer Bog nastupa u pustinji.
Luka nam priča o okolnostima, državnim i vjerskim velikanima i njihovom vremenu, ukazuje nam da je Ivan povijesni lik koji je vjerojatno izvan struktura moći, ali ga narod traži i sluša.
Ivan je ljutit jer je sve oko njega okrenulo ukrivo. Grijeh je obuhvatio zemlju i narod.
Židovi više ne vjeruju, zemlju je zahvatila kriza duha, morala, vlasti i vjere. U takvom okruženju za proroka je mjesto u pustinji, tamo gdje je čovjek usamljen, gdje nema života i gdje vlada strah. No, pustinja je mjesto u kojem se javlja Bog. Kad sve izgleda izgubljeno, prokleto i bezživotno Bog se javlja i pokazuje da je pustinja mjesto na kojemu se možemo povezati s Njegovom riječju i porukom.
Ivanu je već dosta i ljudi i uzaludnih propovijedi. Zar nije odavno propovijedao, a oni ga ne slušaju? Čemu govoriti kad je narod potpuno poludio i odrekao se vjere svojih otaca? Zar nije besmisleno govoriti o spasenu onima koji su se odrekli svega što ih je učinilo time što jesu?
Kakvo spasenje? Narod želi kruha, vode, janjaca i odijela, a ne spasenja.
Rimljani su im dali kruh i odjeću, a on Ivan je mislio da je narodu važno dati vjeru. On ih pozivao na obraćenje, a oni se prihvatili krivih bogova i krivih vrijednosti.
Razočaran je Ivan, potpuno je potonuo, depresija ga je uhvatila jer ne vidi smisla. On kojega je Bog odabrao da bude najveći do tada. On, veliki Ivan prorok, je skhrvan i jadan.
Kolika je samo tuga i jad obuhvatila narod kad je i Ivan srušen, ne vjeruje više u spasenje?
U takvom stanju, usred pustinje, Bog mu se obraća i kaže mu da ne smije pokleknuti, ne smije napustiti svoju misiju i svoje poslanje.
Bog Ivanu ide možda na živce jer ne vidi da je narod izgubljen, predao se neprijateljima koji ga nahraniše. Al Bog je uporan, ne popušta i budi Ivana dok pokušava zaspati i zaboraviti na sva razočaranja. Ivan se možda malo i svađa s Bogom u staroj dobroj tradiciji vjernih proroka. No Bog je uporan, zove ga i neda mu mira.
Ivan se ipak savlada i posluša što mu Bog ima za reći. Očito je Božji govor Ivanu poseban i motivirajući.
Ivan se diže, ne može više čekati i navješta Onoga koji će doći.
No za dolazak je potrebno obraćenje, čišćenje!
Ivan nije više u pustinji nego na rijeci, Jordanu, simblu života i opstanka. Jordan je mjesto novoga vremena, rijeka ljubavi i nade. Jordan je već pročišćena rijeka koja napaja zemlju i hrani stoku i čvojeka. Iz pustinje i beznađa glas dolazi do plodne zemlje, već pročišćene i spremne za buduće krštenje Spasitelja.
Nekad depresivni i potonuli Ivan postaje Ivan koji govori o optimizmu u najgorim vremenima, o ljubavi u vremenim mržnje, o nadi u vremenima beznađa.
Ivan je glas nepokornih, onih koji nikada ne prestaju vjerovati da je Bog s njima i da nisu napušteni. Uvjet je obraćenje i čišćenje.
U najgoroj pustinji, duhovnoj, materijalnoj i psihičkoj javlja se glas koji kaže da je pustinja mjesto spoznaje, a Jordan rijeka čišćenja, mjesto na kojem se Bog objavljuje i pokazuje nam spasenje.
Iz današnjeg Evanđelja bih ja pročitao osnovnu poruku nade i u najgorim vremenima za čovjeka, obitelj i zajednicu.
Svatko dođe u situaciju kad više ne vjeruje, kad ga problemi i nevolje dotuku, njegov život mu se pričini promašenom križaljkom u koju je upisivao krive pojmove i dobio krive odgovore.
Sve je propalo, nema nade, nema spasa.
Pojedinačno i zajedno smo propali, predani, izgubljeni, svuda oko nas je pustinja, a izvan pustinje vladaju strani tetrarsi i svećenici odmakli od riječi i Istine.
U takvoj pustinji se osjećamo užasno i beznadno. Najrađe sam sebi presuditi i zaboraviti ono što nas je držalo na životu jer nema više nade, sve propada. Takve krizne situacije se ponavljaju od kad je čovjeka i svijeta, one su svakome poznate i nema vremena u kojem se ne će pojavljivati.
Običan čovjek prestaje vjerovati i podliježe sumnjama u ispravnost vjere i nade, al onda mu Bog šalje mali znak svoje prisutnosti, poziva ga da se digne i da osvježi svoju vjeru na Jordanu koji je tu, stalno teče, al ga često ni ne vidimo jer smo u svojoj vlastitoj pustinji zatrpani sitnim pjeskom briga i nevolja.
Svatko je pozvan da bude Ivan, da se probudi, da ne spava nego da viče glasom nesalomljivim u pustinji oko sebe. Svatko je pozvan da se pročisti, obrati i prosvijetli.
Svi smo pozvani da budemo glas nade. Taj glas nije glas vlastite važnosti, to je glas koji priprema puteve za Onoga koji će doći.
Na nama je da ne popustimo nedaćama pustinja nego da se kao Ivan uzdignemo, te glasno propovijedamo i svjedočimo.
Na nama je da budemo glasnogovornici nade, slobode, vjere i istine.
Tekst: Vinko Vukadin