Drago mi je da ste mi poslali „Naša ognjišta“ u vojsku da se kao vojnik zabavim. Ali ja sam list vidio samo očima. Kad je časopis stigao u moju vojnu poštu, komandir me je pozvao u kancelariju, naredio mi da ga raspakiram i izvadim. Dao sam mu ga, iz ruke u ruku. Rekao mi je, nakon što sam mu ispričao kakav je to list, da će ga uzeti, ponijeti sa sobom i pročitati, pa će mi ga vratiti.
Međutim, nekoliko dana kasnije tražio sam od njega „Naša ognjišta“, ali mi je rekao: „List je verskog karaktera. Predan je višim starješinama i oni su ga spalili.“ Tražio sam od njega da idem k tome višem starješini i da se žalim. Dopustio mi je. Tamo su mi rekli da list nije spaljen, nego će ići u komandu divizije na ispitivanje. Ja sam inzistirao na tome da mi dadnu zakon po kojem je vojniku zabranjeno čitati vjerski tisak. Međutim, rekli su mi da je takva naredba i da mi je ne će pokazati…
Taj starješina je u razgovoru kazao da u listu nema ništa politički opasno, ali da mi ga ne će dati na čitanje. Molim Vas, uredniče, javite mi postoji li stvarna zabrana vojniku katoliku ili bilo koje vjere da čita „Naša ognjišta“.
Ivan Markešić, vojnik – Novi Sad
Takav zakon zabrane čitanja vjerskog tiska kod nas ne postoji ni za koga, pa mislim ni za vojnike.
Urednik
(Naša ognjišta, ožujak-travanj 1974., str 2)