Razgovor s Josipom Čuljkom iz Posušja, ocem 13 djece
NAŠA OGNJIŠTA: Josipe, možeš li za nas list kazati nešto o sebi i svojoj brojnoj obitelji?
JOSIP ČULJAK: Vrlo rado ću vam sve kazati. Nema kod mene ništa zamršeno. Sve je jednostavno. Imao sam s pokojnom ženom Marićušom četrnaestero djece. Jedno je umrlo, a trinaestero su i danas živi i zdravi. Devet sinova i četiri kćeri. Jedini Toma živi sa mnom, a svi ostali poženjeni su i udati i žive po raznim krajevima naše zemlje i inozemstva. Sin Toma je ostao udovac, ima dva sina i dvije kćeri. Oni su danas momci i djevojke.
Koji ti je dan u životu bio najtužniji?
Iako nerado govorim o tuzi i tužnom danu, odgovorit ću vam, da mi je najteži dan bio u životu onaj kad mi je umrla žena Marićuša. Bio sam svjestan da je to Bog pripustio, pa što je od Boga slađe je od meda. Premda je to bio težak udarac za obitelj, podnio sam to, jer sam imao kršćanske snage u sebi. Razumljivo je da sam proplakao kao dijete, jer je i naš tadašnji župnik fra Nikola Hrkać, naređujući očenaše s oltara, a bilo je to na Kalandoru 1949., proplakao pred čitavim pukom, rekavši: „Umrla je majka trinaestero siročadi.“ Najmlađem djetetu bilo je tada trinaest dana.
Pa kako si mogao izdržati u onim poratnim godinama hraneći i brinući se sam za tako brojnu djecu?
Uz pomoć Božju i ove žuljave ruke koje su neumorno radile po čitave dane osim nedjelje i svetkovine, uspio
sam svu djecu podići na noge i dovesti do kruha. Ja sam seoski majstor pa sam pravio plugove, stanove za tkanje, kace za kupus i obavljao zidarske poslove. Pomagala mi je moja najstarija kći Ruža, osobito oko malog Nikole od trinaest dana. Moje je područje bilo Rikitno i Donja Bekija.
Kako si se snalazio za žito, jer ga nakon rata nije bilo dovoljno?
JOSIP: Bio sam stalni nadničar pa sam zarađivao novac i njime kupovao; a kad nije bilo žita kupiti, radio sam seljacima za žito i nosio ga svojoj djeci. Mogu sigurno reći da mi djeca nisu nikada bila gladna kruha.
Bilo je govora da si bio izgubio jednoga sina? Ima li u tome istine?
Svi su moji sinovi posvršavali zanate. Najstariji Ivan bio je u Rumi na zanatu. Javljao bi se pismom povremeno. Kad su četnici za vrijeme rata ovamo harali i palili, on je pisao češće, a ja pisma nisam dobivao, pa mu nisam ni odgovarao. Netko je pronio vijest da je ovamo sve poklano i Ivan više nije pisao. Točno pet godina nisam čuo za njega, a ni on za mene. Slučajno sam, vodeći sina Jerku u Sarajevo, sreo vojnika koji je služio u Sloveniji i kazao mi je da mi se sin nalazi u Škofjoj Loki kao vojnik. Ja mu napisao pismo i on je treći dan došao kući, a ja sam već drugom djetetu dao njegovo ime.
Jesi li ikada uspio skupiti svu djecu kod kuće?
Uspio sam jedanput, i to je bilo lanjske godine kad mi se sin Ivan ženio po drugi put. To mi je bio najradosniji dan u životu. Na njegovu svadbu su došli svi i proslavili smo je na Veliku Gospu u Posušju.
Pa koliko vas se skupilo i gdje ste se toliki smjestili?
Bilo je same unučadi 28, njih trinaestero i sedam nevjesta. Za smještaj nije bilo teško, jer je bilo ljeto. Veselje smo pravili na staji u Triskavcu. Ražnji se vrtili, kolo se igralo, ganga se orila, pivo se točilo. I ja sam igrao i pjevao kao da mi je 20 godina. A moja Ruža iza svega grla zapjevala: „Lipo ti je Marijo Divice, sastalo se trinaestero dice«. Zatim je mene pogledala i opet zapjeva: „Ja imadem devetero braće, braćo moja gledajte nam ćaće“. Tada sam zaplakao od radosti i ganuća kao dijete.
Možeš li nam nabrojiti gdje ti danas žive sinovi i kćeri?
Pokušat ću kazati vam sve po redu. Najstariji Ivan, po drugi put oženjen odavde Legušom, živi u Slavonskom Brodu. Kod njega je i Tomislav, oženjen Ankom Matoš, rodom od Knina. Petar je oženjen Slavom Butigan iz Opuzena, Jerko Marijom Herceg iz Vinkovaca, Stipan Barbarom Cipriš iz Hrvatske Dubice, Nikola Ružicom Kovač iz Slavonije, Ante Mirom Luburić iz Rakitna. Toma je udovac sa mnom kod kuće. Četiri kćeri su udate: Ruža za Franju Milićevića u Osijek, Kata za Josipa Kajdiša u Banat, Joka za Peru Bešlića u Rastovaču i Anica za Iliju Katin iz Kovina.
Jesu li ti djeca ostala na pravcu koji si im ti zacrtao?
Smatram da jesu. Nisam ni od koga čuo da se na njih tuži, nego naprotiv mnogi ih hvale. Nisam na njima opazio nikakve upadne mane, crkvu pohađaju i nisu psovači.
Jesi li učio djecu moliti?
Bojao sam se da ih krivo ne naučim, pa sam im svakome čim bi znao čitati davao molitvenik u ruke i oni su svi naučili pravilnu molitvu. Meni je uvijek drago bilo moliti. Moja je kuća uvijek bila takva da se u njoj molilo, i u crkvu se išlo i sakramente primalo.
Jesu li ti djeca ostala zahvalna i sačuvala ljubav, te ti i materijalno pomažu?
Oni su sa mnom povezani u velikoj ljubavi, često me se sjete kojim darom. Zapravo, uglavnom, oni meni više daju, nego mi treba. Mogu kazati da dobivam trinaest mirovina. Moja mirovina su moja djeca.
Razgovarao: fra EUGEN TOMIĆ
(Naša ognjišta, svibanj-lipanj 1974., str 5-6)