Davno nekada poslije Prvoga svjetskog rata, dok naše Drinovačko polje nije bilo prokopano i duvan nam bio slabo plaćen od države, teško smo živjeli i mnogo se mučili. Bili smo prisiljeni tražiti kruha i išli smo u Duvno. Nosili smo duvan u torbama, a „financi“ su nas dočikali na prolazima. Nekada smo u trku bacali breme duvana s leđa, ali mnogo puta smo i pronosili. Duvnjaci su tada imali dosta žita, posebno ječma, i mijenjali s nama za duvan. Od tada smo s mnogima sklapali prijateljstva. Upoznali smo Duvnjake kao plemenite i gostoljubive. Više puta su nas spasili od gladi.
Poslije Drugoga svjetskog rata okrenula se sreća. Mi smo u Hercegovini dobivali brašno na račun sadnje duvana, a nešto je i nama zemlja davala. U Duvnu su u ratu izgubili stoku, zemlju nisu bili u stanju đubriti niti dobro obrađivati, pa im je slabo roda donosila. Oni su došli u krizu, te su se pojavili s konjima da kod nas kupuju brašno. Nikad nisu ostali bez njega, kad god su došli. Po selima se češće viđalo duvanjske konje sa samarima i ljude koji su tražili hranu. Mi smo im davali i stara prijateljstva pokivali.
Unazad desetak godina niti su Duvnjaci dolazili k nama, niti mi k njima. Našli smo se u Njemačkoj. Tamo smo ponovno obnovili stara prijateljstvo koja se nikada razbiti neće. I sada poneko iz Duvna dođe u Hercegovinu po vino za Božić. Ali mi za Duvnjake sada čujemo i u Njemačkoj i kod kuće, jer kod njih u Tomislavovu gradu izlazi list „Naša ognjišta“ koji nas je posebno ujedinio i sprijateljio. Želimo da i dalje naše prijateljstvo s Duvnjacima ostane čvrsto, a „Ognjišta“ da šire slavu Duvna i Hercegovine po čitavomu svijetu.
Stjepan Tomas – Ćipa, Drinovci
(Naša ognjišta, rujan-listopad 1973., str 6)