Moj otac znao je govoriti cijele riječi
(To i nisu bile riječi,
više interpunkcije,
vertikale smisla,
akcenti)
Cijele male vječnosti šutjeti i mučati
i gledati kroza stvari
U njegovim rukama rasla su čuda
Kamen je postajao zid, cigla krov, zajedno kuća
(i kruh – za oba svijeta)
Ja sam šutio, dodavao čekić i pamtio
Taj moćni govor
Te riječi odvazda i zavazda
i danas što drže me ko ruke
Izvor: Mijo Tokić: Knjiga nemira, Zagreb, 1990.Ilustracija: Bože Krištić
